Savez hrvatskih ICT udruga

CRO ICT

Redakcija časopisa InfoTrend već godinama prati probleme opstanka malih hrvatskih IT tvrtki koje, baš kao i male trgovine, polako ali sigurno gube bitku u globalističkom okruženju, u onome što jaki i veliki nazivaju konsolidacijom - sređivanjem tržišta.
Da je izlaz u ujedinjavanju znanja i kapaciteta, svima je odavno jasno. Drugon je pitanje KAKO. Da je lako i jednostavno, već bi odavno bilo ostvareno. Ni klaster nije nova zamisao, ali novost je kada u Hrvatskoj ICT klaster zaživi i uspije postati značajan čimbenik na tržištu. I ne samo to: postaje i zametak daljnjih okupljanja malih i srednjih tvrtki u pravu proizvodnu i konkurentsku snagu, sposobnu nositi se s izazovima današnjeg informatičkog tržišta.

Savez hrvatskih ICT udruga objedinjava šest regionalnih klastera s oko 70 tvrtki i sedamstotinjak zaposlenih. Inicijativa je začeta ujesen 2005. godine osnivanjem prvog regionalnog ICT klastera u Rijeci. GRIT ICT klaster osnovalo je osam znanjem intenzivnih ICT tvrtki sa sjedištem u Primorsko goranskoj županiji: Arbor d.o.o., KvarnerCAD d.o.o., Multilink d.o.o., Netcom d.o.o., Nomen d.o.o., Ri-Ing d.o.o., RIS d.o.o. i Status d.o.o. te regionalna razvojna agencija Primorsko - goranske županije – Porin kao pridruženi član.

GRIT ICT klaster poslužio je (a i danas služi) kao laboratorij i model za organiziranje znanjem intenzivnih ICT tvrtki u drugim regijama RH te kao primjer uspješnog povezivanja i suradnje s akademskom zajednicom i lokalnom upravom.

Sinergijom resursa Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, dva donorska programa (USAID-ov projekt „Poduzetna Hrvatska” i projekt Njemačkog društva za tehničku suradnju – GTZ) te dionika regionalnog razvoja kao što su razvojne agencije, tehnološki parkovi, tehnološki centri i inkubatori, model je, naravno, uz prilagodbe stanju u regiji, uspješno ponovljen u još šest županija. Tako su do sada osnovane jezgre ICT klastera u Osijeku, Varaždinu, Čakovcu, Puli, Zadru i Splitu.

O problemima i rješenjima za hrvatsku ICT industriju za InfoTrend govori g. Boris Krstanović, direktor tvrtke Multilink iz Rijeke, predsjednik cro.ict, Saveza hrvatskih ICT udruga uz sudjelovanje g. Rajka Porobića, koordinatora ICT industrije u USAID-ovom projektu „Poduzetna Hrvatska” i g. Branka Sečića, koordinatora projekta iz zagrebačkog ureda GTZ-a.

Znanje? – pita se Boris Krstanović. U nas su svima puna usta „znanja”. Hrvatska je odlučila postati društvo znanja, imamo gradove koji se nazivaju e-gradovima, inteligentnim gradovima. Ali kad pogledamo razinu primjene tehnologije kod građanstva ili u poslovnim procesima, podaci Svjetskog ekonomskog foruma nažalost pokazuju da smo po Network Readiness Indexu na 47. ili 48. mjestu među prvih 50. A taj indeks pokazuje kako je gospodarstvo neke zemlje moguće uključiti u globalno gospodarstvo koje se jako oslanja na komunikacijske i informacijske tehnologije. Raščlanimo li gornji podatak, to nije loš rang jer smo ispred Bugarske i Rumunjske koje su već u EU. Ali kada pogledate bolje, vidjet ćete da je Hrvatska 7. od 122 zemlje po uvozu računalnih komponenti, a tek 80. po primjeni u poslovnim procesima i u administraciji.

Ti posljednji podaci najbolje pokazuju kolika je provalija između trgovine tehnologijom i njene implementacije u poslovnim procesima. Ne mogu tvrditi da su podaci spomenute analize Svjetskog ekonomskog foruma sasvim precizni, ali ipak bi nekoga morali potaći na razmišljanje a to nisam primijetio u onih koji bi, po meni, trebali biti zabrinuti. Vodeći ljudi nekih naših vrlo velikih tvrtki još uvijek ne prepoznaju informatiku, informacijske i telekomunikacijske tehnologije kao osnovno oruđe za vođenje poslovne politike već banaliziraju njene učinke svodeći ih na komunikaciju mejlovima.


Pogledajmo malo što je to hrvatska ICT industrija?
Vodeći ljudi nekih naših
velikih tvrtki još uvijek ne
prepoznaju informacijske i
telekomunikacijske tehnologije kao osnovno oruđe za vođenje
poslovne politike već banaliziraju njene učinke svodeći ih na komunikaciju mejlovima.
I sami znate da je u Hrvatskoj nemoguće dobiti točan broj zaposlenih, da se brojke FINA-e ne slažu sa brojkama HZZO-a, ni jedne niti druge s brojkama Zavoda za statistiku – nikakvih točnih pokazatelja nema. Informatička industrija u nas zapošljava oko 7,5% od ukupne zaposlene radne snage. Stalno se govori kako u Hrvatskoj kao i ostalim zemljama Europe u ovom trenutku ima premalo ICT radne snage. Nedostaju potrebni podaci da bismo procijenili koliko nam doista manjka radne snage u industriji. Postoje procjene kakve su napravili Microsoft Hrvatska ili IDC Adriatic procijenivši broj potrebnih kadrova iz predviđene stope rasta industrije. Mi smo se poslužili jednom metodom EU kojom smo procijenili da u Hrvatskoj nedostaje bar još toliko kadrova koliko se godišnje „proizvodi”. Ovdje govorimo o inženjerima, koji čine samo 21-22% zaposlenih u ICT industriji, 51% su osobe srednje stručne spreme, koje dolaze iz srednje škole gdje nema sustavnog rada, gdje je informatika prepuštena inicijativi pojedinaca. Prevelik je udio priučenih ljudi sa SSS-om.

Nama ne nedostaju bilo kakvi kadrovi, nedostaju nam vertikalni specijalisti u određenom području. Kako doći do tih ljudi? Treba li nam diplomirani inženjer elektrotehnike koji se bavi programiranjem? Vjerojatno ne. Nama trebaju ljudi koji mogu pokriti ona područja softver inženjeringa koja su u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno poznata. Većina informatičkih tvrtki na tržištu okrenuta je prema alatu, poznaju cijeli proces, cijeli životni ciklus, no nama trebaju „urbanisti” i „arhitekti” a ne samo „građevinari” u struci.

Sve su to problemi s kojima se susreće ova industrija, a očekivanja su velika. Želimo industriju koja mora pomoći pri restrukturiranju hrvatskog gospodarstva, učiniti ga konkurentnim i dinamičnijim na tržištu, očekujemo industriju koja bi trebala postati izvozna grana. Svi pričaju da bi ta industrija trebala poduprijeti ciklus obrazovanja u obrazovnoj vertikali, a danas se već govori da bi ICT trebao podržati i okvir cjeloživotnog učenja. Zapitajmo se sada, koja je to industrija? Jesu li to tvrtke sa 6-7 zaposlenih koje nemaju diversificirane proizvode i usluge? Jesu li to male tvrtke koje međusobno ne surađuju? Kada govorimo o Hrvatskoj, onda svatko navodi pet-šest velikih firmi, ali razgovarajmo o onome što je prosjek, razgovarajmo i o onome što je izvan Zagreba.


Hrvatska ICT klaster inicijativa

Naš plan razvoja suradnje zamišljen je u nekoliko faza, počevši od razvijenijih područja, ali izvan Zagreba.
U prvoj fazi pokriveno je šest regija: Varaždin, Čakovec, Osijek, Split, Rijeka i Pula/Labin. U toj je fazi obuhvaćeno 50 tvrtki.
U drugoj fazi, pokretanje i potpora klasterizaciji krenula je u osam regija: Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Slavonski Brod, Bjelovar, Karlovac, Krapina i Zagrebačka županija.
Treća faza tek slijedi i tu očekujemo najviše problema, to su područja od posebnog državnog interesa, gdje još ne postoji jaka ICT industrija, kao što su područja Gospića, Knina, Vukovara, Siska itd.

Hrvatska je 7. od 122 zemlje po uvozu računalnih komponenti, a
tek 80. po primjeni u poslovnim procesima i u administraciji. To najbolje pokazuje kolika je provalija između trgovine
tehnologijom i njene
implementacije u poslovnim procesima.
Želimo na tim područjima podijeliti dobra iskustva i praksu, angažirati sva raspoloživa poticajna sredstva, od Ministarstava, donora i iz drugih izvora, pomoći mladim ljudima da u ovim područjima počnu stvarati tvrtke koje ne bi bile okrenute samo trgovini nego i implementaciji, tim prije jer Hrvatska spada u ono područje koje bi se moglo smatrati vrlo dostupnim i koje ima svoje kompetitivne elemente. Ima dobru telekomunikacijsku infrastrukturu, dobru cestovnu strukturu, što znači da je strancu vrlo zgodno doletjeti u Hrvatsku, sjesti u auto i otići u tvrtku s kojom surađuje iako je izvan Zagreba. Jer, s ovim cijenama, Zagreb postaje preskup za bilo kakav ozbiljan outsourcing.

Razmišljamo li o kadrovima, treba znati da i u ovom biznisu postoji jedna niša o kojoj se malo govori, a to je siva ekonomija. To su različiti pristupi vođenju poslovanja. Kad smo radili GAP analizu ICT kadrova, kolega Porobić i ja smo se zgrozili nad činjenicom da je u svakom trenutku (u mjeri u kojoj smo se mogli osloniti na statističke podatke) bilo 100 do 200 pa i više ICT specijalista na HZZO-u, pa se postavlja pitanje tko su ti ljudi?

S jedne strane industrija i državna uprava vape za kadrovima, s druge strane imamo nezaposlene, a s treće strane postoji nešto što se događa a o čemu malo tko vodi računa.
Zbog niske razine poslovnog morala u Hrvatskoj, tvrtke su vrlo zatvorene za suradnju, ljudi se naprosto boje otvarati, boje se surađivati; općenito koncepcija rada nije dobra. Česta su pojava pomanjkanje poslovne svijesti i povjerenja, pridobivanje zaposlenih, čak i preuzimanje poslovnih partnera. Osim toga, svaka nova vlast bira nove partnere, svaka nova uprava bira opet svoje i ta nas nestalnost košta puno vremena, i često se projekti započinju iznova. Zbog svega toga odlučili smo pokrenuti organsku, nepolitičku, tehnološki neuvjetovanu i otvorenu inicijativu. Dakle, nisu to partneri niti Oraclea ili Microsofta, niti je to Open Source udruga, već nam je želja postići sinergiju raznih poslovnih i tehnoloških kompetencija i zahvaljujući takvom pristupu, ljudi na terenu su nas dobro razumjeli i vrlo dobro prihvatili.

Počeci sežu u 2005. kad je na inicijativu izvana nastao prvi klaster BEAM kojeg su činile četiri tvrtke – bitArt iz Splita, Ekobit iz Zagreba, Alterbox iz Zadra i Zagreba te Multilink, tada iz Rijeke i Zagreba. Dakle mi smo na inicijativu izvana počeli razmišljati o stvaranju zajedničkog klastera, ali zbog nekog nesretnog slijeda okolnosti nismo postigli neki komercijalni učinak jer se svaka tvrtka usredotočila ne prema suradnji, nego prema svome poslovanju. Ipak, tu smo naučili da klasteri moraju biti vezani regionalno, da trebaju imati svoga klaster menadžera, da se pri ulasku u klaster mora definirati strategija, dugoročni, srednjoročni i kratkoročni ciljevi iz čega se razvija neki akcijski plan. Tada smo naučili ono što nismo znali kada smo stvarali BEAM. Slijedeće godine napravili smo reinženjering procesa i Multilink je s još 7 tvrtki s područja Primorsko-goranske županije ustanovio GRIT ICT klaster ili GRIT ICT udrugu.

Suradnja za kvalitetu
Svakom klasteru pruža se mogućnost rada na Intranetu, što znači umrežavanje sa svim klasterima jugoistočne Europe.
Potpisali smo i memorandum o razumijevanju sa svim klasterima
srednje i jugoistočne Europe, od Slovenije do Makedonije i ideja je brendiranje regije jugoistočne Europe kao nearshoring odredišta – jedan stvarno europski trend.
Ideja tog brenda bi se temeljila na sustavu kvalitete, te bi u sljedećem razdoblju trebali dosta raditi na podizanju svjesti
o potrebi implemetacije industrijskih standarda. Ovdje više nije riječ samo o ISO standardima već o IT Marku, što je primjerenije za male i srednje tvrtke. Na tome mislimo surađivati s europskim softverskim institutom, njegovim uredom
za srednju i jugoistočnu Europu, a već sada smo uključeni u ORF projekt (otvoreni regionalni fond) njemačkog GTZ-a.
Taj bi projekt išao usporedno u četiri zemlje – Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju i Rumunjsku. Makedonija i Rumunjska već
su daleko odmakle u toj implementaciji a čujem da su tvrtke u Srbiji koje žele preživjeti odnosno izaći na strano tržište,
već posegnule za tim standardima. Da biste uopće mogli dobiti posao u inozemstvu, naprosto morate imati neku
razinu certifikacije. To je ono što nas ubrzo čeka i u Hrvatskoj, gdje će se vrlo brzo jedan Ericsson sjetiti da njegovi isporučitelji
moraju imati ne samo ISO9000 nego i neki drugi industrijski standard (npr. CMMI)
Skupljeni smo isto tako s idejom zajedničkoga nastupa prema najbližim investitorima na području naše županije: to je grad, županija i neki veći poslovni subjekti. Međutim, vremenom smo prošli i kroz proces strateškog planiranja, znači imali smo izuzetno dobrog moderatora koji nas je vodio kroz proces strateškog planiranja i onda je u prvi plan izašlo nešto što nismo očekivali. Ispostavilo se da je najveći interes svih tvrtki stvaranje ljudskih kapaciteta, drugi je cilj bio zajednički marketing i zajednički nastup na tržištu, odnosno podizanje općenito bolje komunikacije s tržištem, a tek je treći cilj bio stvaranje zajedničkog proizvoda i usluge – ono za što smo svi očekivali da će nekako biti naš prvi cilj. Kao četvrti i dugoročni cilj bila je samoodrživost, a dugoročno smo se opredijelili za razvoj kulture kvalitete.

Znači, kvaliteta ne samo u smjeru poslovnih procesa, tj. ISO 9000, nego i po pitanju sigurnosti, zrelosti procesa razvoja softvera, te smo relativno brzo shvatili da to što radimo u jednoj regiji ništa neće utjecati na one slabosti koje Hrvatska kao ICT odredište ima u cjelini. Prema tomu, nismo prepoznati na svjetskom tržištu kao mjesto gdje se radi ICT business, nemamo kapaciteta, skupi smo, nedovoljno se ulaže u obrazovanje itd. Stoga smo odmah zaključili da nam treba nešto na razini 3 države, s puno više utjecaja i snage, nešto što bi okupilo kritičnu masu i ostalih regija. Tako smo pokrenuli ICT inicijativu i u ostalim regijama, tu su sada već uključeni i USAID i GTZ te zajedničkim snagama krećemo na teren, radimo s regionalnim partnerima, koji su ili regionalne razvojne agencije ili tehnološki centri, tehnološki parkovi ili inkubatori. Dakle oni koji poznaju stanje u regiji i koji su na neki način dionici tog regionalnog razvoja.

U procese uključujemo i regionalne visokoškolske ustanove kojima je zadaća razvijati kadrove. Znači, s jedne strane imamo dionike razvoja, tvrtke i sveučilište, dakle dio onoga što određuje kompetitivnost određene regije. Radeći zajedno s regijama, ljudima i tvrtkama na lokacijama oformili smo klaster odnosno Savez regionalih ICT udruga koji se zove cro.ict, stvorili smo tako nadorganizaciju u koju želimo uključivati i druge regije.

Nakon lošeg iskustva s BEAM-om u kojeg su bile uključene tvrtke na nacionalnoj razini, odluka da se ide na osnivanje regionalnih klastera dala je puno bolje rezultate. Važan je i model uključivanja lokalnih institucija za obrazovanje, dakle sveučilišta, pa je u Primorsko-goranskoj županiji strateški partner klastera Sveučilište u Rijeci dok je Sveučilište u Puli suosnivač istarskog klastera.

U ovome trenutku napravljeno je ono što je planirano prvom fazom; većina osnovanih/registriranih ICT klastera još je u procesu inkubacije. Možete napisati najljepši mogući statut, ali ključni čimbenik za uspjeh klastera je povjerenje između članica. Povjerenje je presudno za uspjeh no njegovo stvaranje je definitivno jedan dulji proces: otvaranje tvrtki koje su se donedavno natjecale na tržištu jedna prema drugoj, promišljanje zajedničkih akcija, proizvoda ili izlazak na nova tržišta (na ono što nije područje natjecanja) ili stvaranje kadrova i slično.

Ne samo na tržištima u tranziciji već i na mnogo naprednijim tržištima gdje je razina povjerenja između tvrtki i državnih tvrtki, ili između akademske zajednice i tvrtke, te između države i tvrtki, sigurno mnogo veća nego kod nas.

Za razliku od zemalja u tranziciji, na naprednijim tržištima država je ta koja potiče stvaranje klastera. Jačanje regija je nešto što definitivno povećava konkurentnost određene regije, što se opet odražava na produktivnost. Dakle u inozemstvu su inicijatori stvaranja klastera institucionalni, potiču iz državnih ustanova. Također je vrlo zanimljivo da vani na naprednijim tržištima klasteri nastaju upravo na području visoke tehnologije, za razliku od zemalja u tranziciji gdje nastaju na području radom intenzivnih industrija, dakle brodogradnje, poljoprivrede, metalne industrije itd.

Isto tako, razlozi za klasteriranje ili udruživanje u klastere vani su prvenstveno potpora inovaciji, inovacija postaje ključna riječ, dok je kod nas i u ostalim zemljama u tranziciji, veličina projekata glavni razlog, a inovacija, nažalost, tek treći ili četvrti po redu. Vrlo dobro je znati da je Ekonomski fakultet bolonjskog Sveučilišta pokušao analizirati situaciju i odnos prema klasterima u hrvatskoj ICT industriji. Od preko tisuću ispitanika samo je mali broj dao smislene odgovore. Uglavnom su to bile male tvrtke s velikom tvrdnjom tipa „ne treba mi ništa” i zaključkom da bi one same trebale imati inicijativu, ali da bi sve to trebao platiti netko drugi. Ispostavilo se da o regionalnim i nacionalnim programima ne znaju ništa, što ih, naravno, nije sprečavalo da prigovaraju.

To je za nas tipično, kao što je tipično da se sada klasterima bavi nacionalni centar za klastere HUP, a podupire ga Ministarstvo gospodarstva. Istovremeno, HGK osniva zajednicu hrvatskih klastera, umjesto da udružimo ono malo resursa, znanja, iskustva, dobre prakse i radimo sustavno s ljudima na terenu jer sve dosad učinjeno ne daje očekivane rezultate. Klasteri imaju svoj cilj, pravo na evoluciju, životni ciklus, i treba ih pustiti da sami određuju svoj cilj. Svim klasterima nacionalna udruga želi kao potporu u stasanju ponuditi jedan paket (mi ga zovemo paket potpore), kojega čine sljedeći elementi:

- radionica za strateško planiranje gdje klaster utvrđuje svoju viziju i misiju,
- ljudi koji ga vode, zatim dugoročni, srednjoročni, kratkoročni ciljevi. Uz to, definiranje svoje strategije za postizanje strateškog planiranja, upravljanje projektima,
- imamo seriju od 5 radionica za softver inženjere gdje se obučavamo, jer i dalje stojimo kod toga da kompanije ne poznaju dovoljno svoj core business,
- upravljanje ljudskim resursima u malim tvrtkama,
- primjena intraneta. Ako smo dio ICT-a i želimo se organizirati na najsuvremeniji (najlogičniji) način, moramo međusobno komunicirati,
- i, naravno, cro.ict, koji bi uz pomoć donora trebao pomoći u organiziranju jednoga marketinškoga eventa na lokaciji, a isto tako pripomoći izlasku na strano tržište.

To je ono što mi mislimo da bi pomoglo klasterima, da pronađu zajednički interes u dijelu koji nije izravna konkurencija na projektima, da se stvori prostor za razvoj povjerenja, za međusobnu komunikaciju ljudi koji vode tvrtku, što dugoročno mora dovesti do toga da se tvrtke počnu otvarati, dijeliti resurse, raditi zajedno, osmišljavati nove proizvode ili raditi nove proizvode od nekih komplementarnih modula, no to sve skupa, ipak, ne nastaje preko noći.

Cro.ict je formalno registriran savez, na isti način kao i udruga,
i zamisao je da se vrlo brzo oformi kao pravna osoba u punom vlasništvu samoga Saveza. Taj model je vrlo često
primjenjivan po cijeloj Europi. Savez radi kao neprofitna udruga, promiče kulturu kvalitete, dignitet struke, dakle promiče kvalitetu i općenito kulturu znanja, organizira treninge, dakle radi sve ono što je u interesu svih svojih članica, omogućuje kontakte, odnosno služi kao one stop shop prema tržištu, prema svojim članovima, tehnološkim partnerima, sveučilištima. A komercijalna organizacija je ta koja izlazi na tržišta koja eventualno nudi, ugovara u ime članica. Tako funkcionira jedan vrlo kompetititivni ruski savez
koji zapošljava oko 200 kompanija na području Petrograda i Moskve.
Sada kad imamo određenu kritičnu masu (vrlo brzo će to biti 60-70 tvrtki), nastojat ćemo povećati broj tvrtki po klasteru, a zatim broj zaposlenih po pojedinoj tvrtki da bi se zaposlili i zadržali ljudi u regiji. Vizija suradnje sa sveučilištem je ključna za razvoj kapaciteta, a to znači da klasteri po prvi puta imaju kritičnu masu da mogu utjecati na strategiju razvoja sveučilišta, otvaranje novih programa, uključivanje prakse u nastavu, nastave u praksu, te uključenje studenata na konkretnim projektima. Bez toga mi još dugo nećemo imati kvalitetne kadrove koji bi se, u vrlo kratkom roku, mogli uključiti u neku proizvodnju.

Kad smo radili ovaj projekt, pokušali smo iskoristiti sve što je raspoloživo i što je moguće, dakle do čega smo mogli doći. Dva su ključna donora koji su pomogli rad programa: njemački GTZ, koji se prvi priključio, te USAID. Kroz GAP projekt (koji se bavi kadrovskim stanjem u ICT industriji) upoznao sam se s kolegom Rajkom Porobićem iz USAID-a te smo počeli razgovarati o ovome projektu. Na sreću, našlo se jako puno razumijevanja i zahvaljujući USAID-u financirano je sve što smo napravili. GTZ nam je pružao logistiku, koristili smo njihove konzultante povremeno, ali i dan danas kada smo u dvojbi razgovaramo s njima, odradimo koju radionicu. No, vođenje projekata i financijski dio tereta definitivno je podnio USAID. Taj potencijal suradnje nastojimo iskoristiti i u smislu privlačenja izravnih stranih ulaganja, u smislu izlazaka na strana tržišta te smo tada razgovarali i o izlasku cro.ict klastera na (sada završenom) sajmu CEBIT.