`Teško je predviđati, pogotovo budućnost`

Budućnost tehnologija

Gotovo je nevjerojatno što se sve promijenilo u zadnjih nekoliko desetljeća. Znate li da je preteča sve ove silne tehnologije, silicijski tranzistor, praktično realiziran tek 1947. godine, u laboratorijima tvrtke Bell Labs (Shockley, Bardeen, Brattain)?
Odnosno, tek mu brojimo 60 godina – iako je princip polja opisan u ranim radovima Juliusa Edgara Lilienfelda 1925. godine. Potpuno funkcionalni radio koji se u potpunosti temeljio na tranzistorima prikazan je tek 1953.

Dakle, pedesetak fantastično čudnih godina u kojima su tehnologije promijenile svijet u kojem živimo. Način kako komuniciramo, učimo, saznajemo, pohranjujemo, odlučujemo, stvaramo, zaboravljamo… potpuno je drugačiji od načina na koji smo to radili ne pedeset godina ranije, nego vjerojatno kako smo to radili prošli tjedan. Kreativnost i inovativnost načina još uvijek iznenađuje, otvarajući nove scenarije uporabe koje nismo mogli niti zamisliti kada smo počeli koristiti osobna računala.

Sada kada možemo sagledati zamršenost prošlosti i nadati se jednostavnijoj budućnosti, nameće se pitanje: možemo li predvidjeti budućnost? Lawrence Peter Berra rekao je davno:

„It is hard to make predictions, especially about the future.”

Budućnost je, kao i uvijek, nepredvidiva i ma koliko ju promatrali kratkoročno ili dugoročno, samo jedan mali zamah krila leptira sve može stubokom promijeniti. Kažu da je jednostavno predvidjeti budućnost jedne tehnologije – problem je u kombinacijama tehnologija koje stvaraju nezamislive probleme i rješenja. No, budući da biti futurist ionako nije lako, upustimo se, lagano, u predviđanja. Ako ih predvidimo dovoljno, vjerojatno ćemo ponešto i pogoditi.

 
Hoće li tehnologija prestići naš um? Hoće li nanoboti bit dovoljno napredni da nam zamijene bilo koji dio organizma koji više ne funkcionira? Hoće li sve to biti dovoljno da nas održi u životu do sljedeće singularne točke? Zašto uopće postojimo i kuda idemo? ... Tko zna, morat ćemo vjerovati u to da će tehnologija napredovati upravo onako kako predviđamo.
Future technology
Promjena uporabe računala

Koncept uporabe računala cijelo vrijeme prolazi kroz nekakvo „tehnološko klatno” u kojem se mijenja pristup uporabi računala, ovisno o njihovoj dostupnosti i količini. Šezdesetih godina radili smo u „mainframe” razdoblju u kojem se iznajmljivalo vrijeme rada na računalu i više korisnika dijelilo je jedno računalo – računalo je bilo sve samo ne osobno. Zadaci koje ste mogli na tom računalu odraditi isto tako su bili ograničenog karaktera i svodili su se na matematičke izračune, baze podataka i najosnovnije core business varijante rješenja. Prva veća promjena događa se osamdesetih kad se uvodi pojam ali i praksa osobnog računala. Vizija tvrtke Microsoft „računalo na svakom stolu” vodila je razvoj osobnih računala koji traje i danas, sa specifičnim rješenjima koja pokrivaju domenu „radnika znanja”. Računalo danas obavlja zadatke koji su prvenstveno vezani uz poslovanje organizacije ili rad pojedinca, ali u vrlo širokom spektru mogućnosti i sa isto tako različitim mogućnostima koje računalo, bilo softver ili hardver, omogućuje. Novije promjene u ponašanju pojedinaca, promjena radnih navika te povećanje mobilnosti (u doslovnom smislu, ljudi rade s više lokacija i s više uređaja) karakteriziraju današnju eru mobilnosti u kojoj se koristi nekoliko „računala” po pojedinom korisniku – i to u različitim formama. Tako danas koristimo jedno računalo u uredu, drugo računalo u kući, a usput koristimo i mobilne uređaje, razne nove „form-faktore” kao što su ultra mobilna računala ili „home center” računala. Pojavljuje se sve više i više sučelja koja se ponašaju kao računalo za sebe – na njemu možete pregledavati i uređivati podatke a da niste niti svjesni da sjedite za računalom (dobar primjer toga je Microsoft Surface). Budućnost nam nosi drugačiji koncept – tisuće računala po pojedinom korisniku.
Ne samo da će to biti omogućeno nevjerojatnom snagom koja se gomila u raznim datacentrima – već danas možete iznajmiti vrijeme rada Amazon datacentra za nevjerojatnih 40 centi po serveru po satu (ili tako nekako) – nego i novim nevjerojatnim oblicima u kojima će se pojavljivati računalo, od odjeće do zida, od naočala do „virtualnog prostora”. Pretpostavljam da ćemo u skoroj budućnosti komunicirati s računalom poput kapetana Pickarda u Zvjezdanim stazama: „…Computer…”. No što su, u osnovi, tehnološke promjene kroz koje će računalo proći? Koje tehnologije uvjetuju promjene? Krenimo redom.
 
Granice tehnologije
Za početak, imamo problem. Tehnologija, barem ona koja se koristi za proizvodnju procesora i računala općenito, upravo je došla do svojih granica. Mooreov zakon, koji govori da će se svakih 18 mjeseci broj tranzistora po čipu udvostručiti, došao je do granice gdje se dalje ne može.
Svaki put kada se tehnologija približi svojem limitu, čovječanstvo izmisli neku novu granu tehnologije koja iz temelja promijeni pretpostavke, ali i rezultate potrebne za daljnji tehnološki (i ne samo tehnološki) napredak. Ponekad je to mikrokorak („disruptive innovation”) a ponekad je to megakorak („technological breakthrough”). Princip napretka je jednostavan: na primjer, taj isti zakon tehnološke složenosti integriranih krugova (količina složenosti integriranih krugova povećava se eksponencijalno svake godine) stigla je gotovo do maksimuma – mislim da je većina nas prestala pratiti složenost procesora prema mega/gigahercima koji ga pokreću – trenutno se nalazimo na 2 do 3 gigaherza i, kako stvari stoje, u skorijoj budućnosti od toga nećemo daleko odmaknuti. Nano tehnologije koje integrirani krugovi danas zahtijevaju, susreću se s cijelim nizom problema (tranzistori lagano dolaze do dimenzija atomskih čestica, gdje se pojavljuju problemi parazitskog otpora, stabilnosti elektrostatike, rasipanja energije čak i kada tranzistor ne radi itd).
 
Da bi se riješio taj problem, nešto je potrebno napraviti drugačije. Drugačije uvijek znači nekoliko opcija: trenutno se u svijetu istražuju razni pristupi novim „računalima” koji na drugačiji način koriste fiziku i tehnologiju. Na primjer, istraživanja nas vode u molekularne tranzistore, gdje pojedine molekule definiraju „stanje” tranzistora. Isto tako, pojavljuju se prva kvantna računala, gdje kvanti definiraju stanja – gotovo da odmah možete pročitati i problem koji se zove utjecaj vanjskog svijeta. Tu su i DNA računala, Atomic Machines koncepti, DNA čipovi, kvantna kriptografija i slični svemirski koncepti koji nam se čine nedostižnim, a ipak se pomalo pojavljuju kao gotovi rezultati u raznim laboratorijima.
 
Nova svijest Interneta
Jedno je sigurno: Internet neće izgledati ovako kako izgleda danas. Promjene koje se upravo događaju i u kojima ljudi istražuju kako Internet, odnosno Web, može biti „pametniji” odredit će nove funkcije prostora kojeg nazivamo Webom. I to ne samo u smislu korisničkih funkcija i iskustva uporabe (nazovimo to „user experienceom”) nego i u smislu semantičkog razumijevanja odnosa pojedinih informacija. Razumijevanje sadržaja više neće biti dovoljno samo za osobe, nego predstoji i kvantni skok razumijevanja sadržaja za softverske servise i agente koji moraju otkriti načine kako pametnije povezati sadržaje na trilijunima web stranica koje postoje danas. Današnji Web više nije ništa spektakularno niti jedinstveno – zasićenje  ogromnom količinom informacija koje postoje na njemu ne rješavaju više niti tražilice. Bez obzira na to koliko tražilica bila učinkovita ili koliko jednostavno pitanje postavili, uobičajeno nam se vraća cijeli niz informacija koje mogu biti potpuno ili djelomično ili nikako povezane s pitanjem koje pokušavamo postaviti. Kao što bi rekao Douglas Adams: „Odgovor je 42. Jedino nije jasno kako bi glasilo pitanje.” Zanimljivo – količina vremena koju trošite pokušavajući definirati pitanje obrnuto je proporcionalna jednostavnosti, a isto tako – jednostavnije pitanje rađa veću količinu odgovora.
 
Javlja se i drugi problem: statičnost informacija na Webu – velika većina sadržaja davno je objavljena i ne postavlja se samo pitanje njihove relevantnosti nego se pojavljuje i jednostavan problem: da je – dosadna. Model u kojem postoji jedan autor (publisher) i više korisnika (readers) prelazi u daleko učinkovitiji model više autora i više korisnika, gdje su autori ujedno i korisnici (naravno, vrijedi komutativnost operacije). Nakon dosadnog {{{Weba 1.0}}}pojavio se puno zanimljiviji {{{Web 2.0}}} gdje se informacije pojavljuju u obliku blogova, socijalnih mreža, feedova – zapravo razne sile komunikacijskih oblika od koji niti jedan ne sliči na prethodni i stvara potpuno drugačiji doživljaj za krajnjeg korisnika. Pojedinci tvrde da bi gore navedeni semantički Web mogao biti znan pod imenom Web 3.0, ali o tome ćemo kada se uvjerimo da ta semantika uistinu i funkcionira. A tada će „Web” dobiti novu dimenziju, i ne jedan administrator sustava će se zapitati – a što to točno računalo sada radi ...
 
Drugi aspekt je sam Internet, odnosno „mreža” koja omogućuje povezivanje čvorova sadržaja popularno nazvanih Webom. Iako već neko vrijeme slušamo kako će se „mreža” raspasti, i dalje sretno funkcionira. Naravno, usput se rješavaju problemi adresiranja, usmjeravanja, lokalne pohrane i slično, ali eto, mreža je zdrava i živa i vjerojatno će takva i ostati. Naravno, možda će se zvati Internet2, ali to će samo značiti brže, bolje, više onoga što imamo danas. Hoće li se pojaviti „disruptive” tehnologija koja će promijeniti mrežu? Možda, ali to će ovisiti o promjenama u fundamentalnim znanostima, na primjer, teleportaciji spina elektrona. Zamislite: `Beam me up, Scotty`. (StarTrek)
 
Za značajne promjene ipak će trebati malo više vremena, recimo do 2045. godine, odnosno do famozne točke singularnosti (pogledajte radove Raymonda Kurzweila) kada će Internet i Web ionako nestati stopljeni u svekoliko jedinstvo ljudi, strojeva i informacija. Sve oko nas će postati „interoperabilno” i zamjenjivo, informacije neće trebati fizičku infrastrukturu za razmjenu, a ljudi ionako neće biti ljudi – nego humanoidni nanobotno poboljšani androidi. Tko doživi, pričat će o tome.
 
Računala oko nas (Bodjikava žica ili ručak na ekranu????)
Za nekoliko godina, ili desetaka godina, objekti oko nas postat će „pametni” objekti. Gledajući iz današnje perspektive, gotovo sve oko nas moglo bi nositi prefiks „e” ili „i”. Tako očekujemo pametni naslonjač (eSofa), inteligentni stolić (iTable, ali to već danas imamo i zove se Surface), naočiti stroj za pranje suđa (eSZPS)  te možda zelenu svjetiljku (gLight) – „g” ovdje naravno dolazi od green. Protipotipovi, pa čak i zgodna rješenja već postoje, ali nisu završila u većoj komercijalnoj uporabi.

No možda će jedno od zanimljivijih stvari biti pametna odjeća – stvari koje nosimo na sebi neće tek imati puku estetsko-grijaću funkciju, nego će dodati funkcije zabave, zdravlja i informacija. Već se neko vrijeme igramo s naočalama vizije: „smart glasses” naočale koje prenose informacije ovisno o okolini i željama korisnika, a pojavljuju se u raznim oblicima. Naočale će koristiti Internet i pretraživačke programe. Prepoznavat će lica oko vas i vraćati vam njihove biografije. Koristit će se informacije koje ste pohranili u LinkedInu ili Facebooku. Prepoznavanje lica, telekonferencije, kombinacije virtualne stvarnosti i zbilje, praćenje dionica, filmova, korištenje GPS uređaja, lokacijski servisi itd. pretvorit će naočale koje nosite u vaš mali poslovni centar. No takve naočale još uvijek nisu dovoljno malene i prikladne da bi se nosile u dnevnoj uporabi. No, stalno smanjivanje uređaja vodi nas vrlo brzo ka takvim oblicima koji će, osim obrazovno-informativnog, zadovoljiti i estetski kriterij. Možda će upravo estetski kriterij postati dominantan – danas se ručni satovi kupuju kao dodatak odjevnoj kombinaciji gdje je bitnije da je sat velik i crven nego da je certificirani automatik kronograf sa zamršenim mehanizmom. Kombinacija Ray Bana i Wikipedije?
 
Minijaturizacija, iako ovdje neće biti značajno više potrebna, dovodi do promjene modela uporabe uređaja koje koristimo u ruci. Mobiteli, za koje proizvođači ionako više ne znaju što bi dodali u komunikacijskom smislu, postat će novi centri za osobnu zabavu – ručni, prijenosni, lagani i dugotrajni. Takvi centri sadržavat će pojednostavljenu verziju „Media Centra” koji danas leži ispod vašeg najnovijeg LCD televizora – s funkcijama kina, televizije, videorekordera itd. ali sa savitljivim, dodatnim ekranom kojeg po potrebi možete izvući iz mobitela kako bi film pogledali na nešto prijemčivijem formatu. Sadržaj će ionako biti dostupan putem mobilnog broadbanda i jednostavno prenosiv na različite formate i medije. 
 
Pored uređaja, transformirat će se i dnevna okolina – dolazimo do koncepata pametnih soba i pametnih ureda. Na primjer, kao što se danas koncentriramo na prostor ispred televizora kao središnje mjesto u kući u kojem provodimo većinu vremena, vjerojatno ćemo se u skoroj budućnosti koncentrirati na zid u okviru istog prostora – naravno, bez televizora. Nije da će televizor nestati, ali će se preobraziti u jedan od uređaja podržanih u novom – pametnom zidu. Izraz „zid” možda nije najsretniji – to je više komunikacijski panel koji se prostire cijelom širinom i visinom zida, a služi i za komunikaciju glasom, videom, za poštu ali i za poslovne namjene kao što su funkcija tajnice ili jednostavno za zabavu nove kategorije: traženje prijatelja. Uredi će naravno izgubiti svoju namjenu – ne samo da će postati virtualni, nego će postati i prenosivi. Ured ćete moći stvoriti bilo gdje se nalazili, iskoristiti ga i potom elemente ureda baciti u smeće. Prenosive elementi koji zamjenjuju dijelove ureda – stol, računalo, mape, kopirku, faks, itd… moći ćete iskoristiti jednom ili više puta i potom jednostavno – odbaciti.
 
Osim stvari oko nas, mijenjaju se i stvari koje koristimo da bi se prebacili iz točke A u točku B – napose auti. Auti su sve pametniji, sadrže sve više elektronike (naravno, sve više se i kvare zbog iste), a već sada pokušavaju biti pametni i napraviti najmanje dvije stvari dok vozimo – zabaviti nas na najbolji mogući način ali i spasiti nas od moguće nezgode ili nesreće. Prvi dio je s novim generacijama automobila otišao prilično daleko, auti su postali zabavni centri koji ne samo da vam omogućuju koncertne doživljaje nego možete glasom odraditi prilično puno stvari. Zanimljivo je da Microsoft izrađuje nove generacije takvih uređaja pod nazivom Microsoft Sync te ih, u u suradnji s Fordom, ugrađuje u nove modele Ford Focusa. Kažu mi da se prodaju nevjerojatno dobro te da na lageru ostaju svi Fordovi koji nemaju ovu tehnologiju. No, zanimljivije je kako novi modeli automobila paze na nas: koče ako smo preblizu, mjere udaljenost, upozoravaju na vozila u mrtvom kutu, jednom rječju –  voze umjesto nas. Slobodno možemo očekivati ovo: u skoroj budućnosti auti će preuzeti ulogu vozača te će nas, po pravilima i propisima, dovesti do cilja. Jest da će vožnja trajati 2 sata duže, ali barem ćemo svi skupa pogledati film na miru.
 
Računala u nama (Ovo je anatomski, to prepuštam Vama)
Možda najzanimljiviji napredak bit će onaj koji će povezati naša tijela i računala. I to ne samo u smislu praćenja zdravlja (koje se ionako već radi), nego u interakciji između tijela i zamjenskih ili novih elemenata koje tijelo koristi, bilo da je to replika postojećeg organa ili nadograđena replika koja sadrži preinačene i dodatne elemente (koji čak ne moraju niti biti organskog porijekla). Računala će biti minijaturizirana tako da mogu jednostavno biti dodana u naše tijelo – ili kao kontrolni mehanizam (dakle, pratit će rad određenog organa, nadzirati njegove funkcije i slično) ili regulatorni mehanizam (utječe na rad organa, mijenja njegove funkcije itd.).

Ovdje ne vidim samo sklopove koji su fiksno pridodati pojedinom organu, nego i mikrosklopove koji slobodno putuju tijelom i vraćaju informacije o njegovu stanju. Na primjer, mikrokapsula u kojoj se nalazi računalo može putovati našim venama i arterijama tražeći potencijalna zagušenja ili zadebljanja – informacije o stanju mogu biti precizne u tolikoj mjeri da udaljeni liječnik može donijeti zaključak o tome da li vam za koji sat prijeti infarkt ili ne.
 
Definitivno najzanimljiviji napredak bit će ostvaren nakon definiranja rječnika ljudskih genoma – nedefiniranog rječnika od jedno 30.000 pojmova koji objašnjavaju od čega je izgrađeno naše tijelo. Razumijevanje ovog rječnika omogućit će nam stvaranje zamjenskih organa, ali ovo je više napredak kojim se bavi neka druga grana znanosti, nazovimo ju bioinformatika. Ne samo to, poređenjem gena različitih osoba, bit će jednostavno razlučiti koji geni utječu na starost, bolesti ili promjene – a tada će biti zanimljivo vidjeti koliko će koštati stvarna krema protiv starenja.
 
Tko uspije, njemu dvije (Možete li nači iscrpljenog trkača koji ne mjože dalje?)
Dakle, tko doživi ove promjene, vjerojatno će poživjeti još i dulje. Prema Kurzweillovim i sličnim promišljanjima, singularnost je dohvatljiva i čovječanstvo je blizu da ju i doživi. Tehnologija, zahvaljujući napretku, na putu je prema točki singularnosti eksponencijalnom brzinom (razlika između dvije singularne točke na eksponencijalnoj krivulji). Do dolaska u singularnost, funkcionalnost ljudskog mozga moći će se funkcionalno i tehnološki opisati i naravno, simulirati tom istom tehnologijom.

Hoće li tehnologija prestići naš um? Hoće li nanoboti biti dovoljno napredni da nam zamijene bilo koji dio organizma koji više ne funkcionira? Hoće li sve to biti dovoljno da nas održi u životu do sljedeće singularne točke? Zašto uopće postojimo i kuda idemo? Čime bismo se to mogli baviti kako bismo bili sigurni da ćemo ostvariti singularnost? Tko zna, morat ćemo vjerovati u to da će tehnologija napredovati upravo onako kako predviđamo. Nije da ćemo sjediti i čekati: i dalje vrijede dobre stare preporuke liječnika – u svemu umjereno i sve polako. Kada bi nam samo tehnologija oko nas to i dopustila.
 
 
                                    Ratko Mutavdžić
                            National Technology Officer
Microsoftu Hrvatska