Proces školovanja korisnika daleko je najvažniji čimbenik za uspješnu implementaciju IS-a / 3

Obrazovanje unutar tvrke trošak ili prednost?

Prepoznati dobrog radnika, onoga koji je zainteresiran za posao te ga obavlja na najbolji mogući način, nije lagano, a njegovo je zadržavanje u tvrtki zahtjevno. Provjerom poznavanja normi i standarda unutar tvrtke, dodavanjem dodatnih materijala za savladavanje normi ili promjenom sadržaja na neki od novih, zanimljivijih medija, takve se zaposlenike može motivirati da svoj posao shvate ozbiljnije, ili da potraže neko drugo radno mjesto. Prilagodba na nove tehnologije kao što je mulitmedija i live streaming doveli su do potpuno novog shvaćanja procesa usvajanja znanja.
Obrazovanje zaposlenih – problem za tvrtku?
Koliko god to bilo teško priznati, pogotovo s položaja nekoga tko stalno radi u obrazovanju, obučavanje ljudi koji se nalaze u tvrtki ili uvođenje novog čovjeka u posao je rak-rana za većinu tvrtki. Neprestano povećavanje zahtjeva u poznavanju novih tehnologija, pred izobrazbu je počelo
Procjena je li netko sposoban obavljati neki posao najčešće je prepuštena subjektivnoj procjeni nadređenog koja može, ali i ne mora, biti točna.
Testiranje znanja je i dalje jedini pravi pokazatelj napredovanja neke osobe.
postavljati skoro pa nemoguće zahtjeve. Tvrtka s jedne strane želi skratiti razdoblje koje je nekome potrebno da počne obavljati svoj svakodnevni posao u skladu s normama i zahtjevima tvrtke, dok, s druge strane, čovjek uči svojim tempom koji se više ili manje razlikuje. Dobro, kao i za većinu stvari u poslovnom svijetu, i za to postoji prosjek. Ako ste uspjeli osobu osposobiti za svakodnevni posao za 6 mjeseci, onda ste to napravili izuzetno brzo. Ako ste ga uspjeli osamostaliti za godinu dana, još uvijek ste to napravili brzo, ali ne posebno. Zašto jedna takva stvar predstavlja problem za tvrtku? Pa, vrijeme je novac, a čovjek vas košta od trenutka kada je došao u tvrtku, tako da svaka tvrtka računa kako prvih 6 mjeseci uvođenja novog čovjeka on za nju predstavlja samo trošak. Ne čini li vam se tako?

Cilj tvrtke je imati čovjeka sposobnog za posao u što kraćem roku

U svrhu rasprave u ovome članku, upotrijebit ćemo jedan primjer koji je poznat svakoj tvrtki. U njemu nećemo raditi razliku između čovjeka koji je već radio taj posao van tvrtke i zaposlenika koji je radio u tvrtki, ali na nekom drugom mjestu. Može vam se učiniti čudno, no velike razlike u troškovima za tvrtku nema.

Recimo da se tvrtka odlučila pojačati prodaju. Bez obzira da li se radi o akviziterstvu ili o klasičnoj prodaji preko telefona, weba ili nečeg sličnog, prodaja je zahtjevan, dinamičan, složen, nimalo jednostavan posao. Znanja koja čovjek mora imati često nisu vezana samo za poznavanje funkcija samog proizvoda, nego i za međuljudsku komunikaciju kao i za pravila same prodaje u tvrtki. Ta pravila su skoro uvijek specifična za svaku tvrtku i nikada se ne prenose van nje.
Cilj je tvrtke imati čovjeka koji je sposoban samostalno prodavati u što kraćem roku. Procijenit ćemo da nam za to treba barem 6 mjeseci (u tvrtkama koje se ne bave visokom tehnologijom ovaj rok je svakako kraći). Recimo da tvrtka želi primiti dvoje ljudi na taj posao. Napravila je natječaj i želi izabrati 2 najbolja od recimo 4 kandidata, kojima će dati priliku. Tradicionalno se ljudima ponudi ugovor na određeno vrijeme. To, dakako, ne znači da im tvrtka neće morati isplatiti plaću ili namiriti državu. Koliko to zapravo tvrtku košta?

Zbog jednostavnosti primjera recimo da je tvrtka predvidjela plaću od 5000 kn mjesečno. To znači da 1 čovjek tvrtku u 6 mjeseci košta 50.000 kn s davanjima državi. Četiri takva čovjeka tvrtku koštaju 200.000 kn u 6 mjeseci, a to su troškovi samo za davanja i plaću.
Ako nakon 6 mjeseci tvrtka nije u stanju procijeniti njihovo znanje, onda u pravilu ima dva izbora. Jedan je da otpusti sva 4 čovjeka i krene ispočetka, a drugi je da ostavi jednog ili dvoje koji su se pokazali bolji od ostalih, i da im pruži priliku tijekom narednih 6 mjeseci, nadajući se da su usvojili dovoljno da mogu samostalno obavljati posao. U pravilu, tvrtke izabiru drugu opciju, jer nakon 6 mjeseci više nemaju dovoljno financijskih zaliha ni živaca za ponovno uvođenje radnika u posao. Ako se nakon godinu dana pokaže da je jedan od njih zadovoljio zahtjeve, tvrtka trlja ruke ne razmišljajući koliko je već potrošila. Ukupno ju je ta pustolovina stajala 200.000 kn prvih 6 mjeseci i još 100.000 kn drugih 6 mjeseci, samo za plaće i doprinose.
I, ono što je najgore od svega, nakon godinu dana tvrtki i dalje nedostaje jedan čovjek u prodaji. Ako tu ubrojimo možebitnu posebnu izobrazbu koju je tvrtka platila, zatim vrijeme drugih zaposlenika koji su pomagali u uvođenju a koje je tvrtka također platila, troškovi se penju sve više i više.

(cijeli tekst pročitajte u PDF izdanju broja)

Nives Bačun Lebarović
(pripremljeno u suradnji s tvrtkom)