Ljudi i tehnologija

Potrebni su specijalisti

Medicinska je struka jedna od onih koje su brzo i sveobuhvatno prihvatile prednosti informatičke tehnologije i elektroničkog priopćavanja, prednosti interneta, dostupnost informacijama umrežavanjem, pa sve do raznih tehnologija kojima se u medicini i zdravstvu omogućuje napredak. O ulozi informatike u medicini i zdravstvu – o medicinskoj informatici – razgovaramo s prof. dr. sc. Mladenom Petrovečkim, pročelnikom Katedre za medicinsku informatiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i koordinatorom za informatizaciju Kliničke bolnice „Dubrava” u Zagrebu, jednim od urednika netom izašlog
Za početak, pitanje: što je to medicinska, a što zdravstvena informatika?

U Europi se nekako više udomio izraz medicinske informatike, razumijeva se istoznačnicom pojma zdravstvene informatike, a tumači se najkraće kao znanstvena disciplina koja izučava primjenu informacijske i komunikacijske tehnologije u medicini i zdravstvu, teorijska načela i uporabu zdravstvenih informacijskih sustava koje rabe liječnici, stomatolozi, medicinski biokemičari, farmaceuti, medicinske sestre, tehničari, dakle redom djelatnici koji svoje poslove obavljaju unutar zdravstva. Medicinska informatika danas ima posebno važnu ulogu u oblikovanju sustava zdravstvenih informacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i bolničkih informacijskih sustava koji bez postojanja računalne tehnologije ne bi ni postojali.

Liječnici – među prvim čitateljima InfoTrenda

Razlog možda treba tražiti u činjenici da su liječnici, medicinari, kroz svoj studij naučili brzo prihvaćati i koristiti informacije, jer takva je narav same medicinske znanosti i djelovanja liječnika. Sasvim pojednostavljeno, liječniku dolazi bolesnik kojega treba zbrinuti i on najčešće nema vremena za rasprave – treba djelovati. A akademska rasprava jest razina znanosti i liječnik jest akademski građanin, no ovo je razina struke gdje treba djelovati, djelovati brzo, pomoći mu i tek potom raspravljati. A tako je i s medicinskom informatikom, liječnici češće upozore na probleme i potrebu za nadogradnju nekog sustava, još prije nego što informatička rješenja zažive u cijelosti. Stoga nije čudno da su medicinari bili prvi u čitanju stručnih informatičkih časopisa jer je osim uvođenja informatičke tehnologije medicinska informatika prva koja se izdvojila i definirala posebnosti koje drugi sustavi ni nemaju, napose po sadržaju: npr. sustavi šifriranja i medicinskih klasifikacija, medicinsko odlučivanje i slično.

Trebaju li nam u medicini i zdravstvu informatičari koji studiraju medicinu ili liječnici koji uče informatiku?

Oboje, da bi uistinu jedni druge mogli razumjeti i da bi zdravstveni informacijski sustavi uistinu zaživjeli u svojoj punoj djelatnosti, u punom opsegu i produktivnosti. I danas pojedinci u nas, nažalost, postavljaju pitanje što je medicinska informatika i je li to informatika u medicini? Odgovor je – ne, i to zato što je medicinska znanost presložena da bi se ma kojim jednostavnim postupkom informatička načela na nju primijenila. Medicinska informatika jest primjena informatičke tehnologije u medicini, medicinskoj znanosti, u općenito biomedicinskoj znanosti, gdje već samom primjenom postavlja neke nove standarde djelovanja.

Pojasnit ću na spomenutom primjeru. Problematika sustava klasifikacija i šifriranja medicinskih podataka, bolesti, postupaka djelovanja i liječenja bolesnika jest područje toliko osobito i posebno za medicinu da ga zaista izvan biomedicine nitko drugi ne uči. A samo se liječnici koji poznaju medicinu mogu usmjeriti u izučavanje informatičkih osobina sustava klasifikacija bolesti; od sustava kliničkih klasifikacija bolesti do posebnih klasifikacija tumora ili zaraznih bolesti, nadalje sustava patoloških klasifikacija i klasifikacija svih medicinskih postupaka kojima se ta stanja zbrinjavaju, a ta znanja opet postaju temeljem oblikovanja smjernica liječenja koje se primjenjuju univerzalno, svuda u svijetu. To je dakle nešto što medicinari uče i što ne može zaživjeti bez postojanja informatičkog sustava. Svijet jasno uviđa taj problem i neke zemlje, npr. Njemačka od protekle godine, unutar specijalizacija liječnika u području javnog zdravstva definiraju subspecijalizaciju iz medicinske informatike. To sasvim jasno ukazuje da medicinska informatika jest medicinska struka.

U nas se tim područjem bavi dr. Marijan Erceg u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. No on tu ne smije biti sam. Nažalost, u cijelom svijetu se, u Europi napose, pa tako i u Hrvatskoj, smanjuje broj liječnika, pa i nije čudno što ih je sve manje u području medicinske informatike.

Gdje je u medicini i zdravstvu informatika najpotrebnija i najkorisnija, a gdje se najbrže implementira?

U medicini je izuzetno važna brza dostupnost apsolutno točnih podataka, a takvih je podataka svakim danom sve više. Liječnici bi količinom mogli postati pretrpani, pa je nužno da se podaci prikladno prirede u elektroničkom obliku, a liječnika se te podatke nauči pronalaziti i čitati. Primjerice, spomenuo sam sustave medicinskih klasifikacija, šifrarnika i tezaurusa. Nekada smo rabili tiskana izdanja i listali ih tražeći pojam, izraz, značenje ili šifru, a danas su nam beziznimno svi dostupni u elektroničkom obliku. Ta brzina kojom dobivamo točne podatke neusporediva je s nekadašnjom praksom. Ali jasno da to zahtijeva i pripremljenost liječnika. Dakle, rekao bih da su potreba i brzina gotovo izjednačene: tamo gdje je liječnik, tamo trebaju i podaci.

Praktički svi liječnici primarne zdravstvene zaštite koriste komunikaciju sa središnjim zdravstvenim informatičkim sustavom za primarnu stanovništva?

Da, i Hrvatska je to kao relativno mala zemlja lakše mogla ostvariti od površinom velikih zemalja. U taj se sustav slijevaju administrativni podaci, ali ne i medicinski. Dakle, u nas nema jedinstvenog središnjeg sustava medicinskih podataka, a nije niti određen osnovni skup medicinskih podataka koje bi trebalo prikupljati. A upravo su ti podaci najvažniji bolesnicima. Informatizacija sustava izmjene podataka relativno brzo donosi automatizaciju protoka, pa se isto zbiva i u zdravstvu. Primjerice, kada je prije nekoliko godina započet projekt informatizacije bolnica, KB „Dubrava” je već u nekoliko mjeseci imala apsolutno pročišćene elektroničke administrativne podatke, pa više nije trebalo u HZZO slati otisnute dokumente nego je u doslovce nekoliko tjedana oblikovan projekt dostavljanja podataka na optičkim diskovima, a ubrzo potom slanjem podataka Internetom. Kada se učini prvi korak, kad se definiraju elektronički podaci, tj. kada oni počnu postojati u stvarnom vremenu, sa svim sljedećim koracima nema problema, oni se događaju gotovo sami od sebe. Mišljenja sam da ovog trenutka u Hrvatskoj nedostaje samo vrh organizacije koji bi jasno definirao kako taj projekt treba izgledati na nacionalnoj razini i, dakako, osigurati potrebna sredstva. Ništa nije besplatno.

Nezadovoljstvo liječnika koji koriste ovakve sustave posljedica je činjenice da troše mnogo vremena na unos podataka a sustav ne sadrži medicinske podatke, ili barem ne u onom opsegu s kojim liječnik može napraviti sljedeći korak. Naglašavam, dakle, liječnik i njegov sljedeći korak, a to nije izračun periodičkih izvještaja nego obrada podataka prema hipotezama vlastita istraživanja od kojih će oblikovati znanstvene izvještaje, radove, koje će objaviti i koristiti u svrhu dokaza svoje stručnosti pred Hrvatskom liječničkom komorom, ili će s pomoću njih stručno i znanstveno napredovati.

Većina je takvih informacijskih sustava u zdravstvu još uvijek pretežno administrativna jer nitko ne nalazi snage da napraviti taj sljedeći korak. Hrvatsko društvo za medicinsku informatiku, na primjer, potražuje što više informacija od korisnika zdravstvenih informacijskih sustava da bi moglo djelovati i ukazati na probleme. Nažalost, za sada nema većeg odziva liječnika ili oni svoje kritike više upućuju na druga mjesta. No u svakom slučaju, informatizaciju niti možemo niti smijemo zaustaviti, već je treba voditi k onoj razini na kojoj će liječnik uvidjeti njene prednosti.

Stvari se u informatici vrlo brzo mijenjaju i liječnici o tomu moraju biti informirani, i to sustavno, što u nas čini Hrvatsko društvo za medicinsku informatiku. Nažalost, još uvijek ima onih koji misle da u oblikovanju zdravstvenih sustava sami mogu slijediti promjene i sami procijeniti što jest važno i što nije, pa se može dogoditi i dogodi se da, primjerice, radiolog ne zna za postojanje norme HL7 koja je ključna norma prijenosa podataka između dijelova informacijskog sustava. Danas ne znati takav podatak, a biti dijelom skupine koja vodi informatizaciju zdravstvene ustanove, jednako je kao biti članom tima koji odlučuje operirati li bolesnika ili ne, a ne znati anatomiju i fiziologiju bolesnog organa. No ima znatno više obrnutih primjera, a o nekima ste od njih baš vi u vašem časopisu opširno pisali.

Kakvo je stanje informatičkih sustava u našim bolnicama? Kroz godine infoTrend je pratio više inicijativa i projekata upitnih rezultata. Gdje se kriju glavne prepreke?

Mislim da bi prava lokomotiva u cijelom procesu bila vladina organizacija koja bi dala temeljni poticaj, baš kao što je prije nekoliko godina zaživio projekt informatizacije primarne zdravstvene zaštite, pa danas postoji nekoliko informacijskih sustava koji su prepoznati i koji se normalno implementiraju u primarnu zdravstvenu zaštitu.

Jednako je tako započeo projekt bolničkih informacijskih sustava kojega sam već spominjao i koji je po mom saznanju prestao funkcionirati samo zbog nedostatka novaca. No početak je dobro osmišljen, izvrsno je krenuo i pokazao kako Hrvatska ima intelektualni kapacitet da se to učini. To znači da se pronašlo dobrih programskih rješenja, iznašao se način kako bolnicu informatizirati, a pronađena je i dobra „podloga” u bolnicama od strane ljudi. Projekt je pokrenut u Ministarstvu zdravstva 2003. godine s namjerom trajanja dvije godine, te naknadnom procjenom daljnjeg razvoja. Osobno sam bio dijelom tima u Kliničkoj bolnici „Dubrava” koja je projekt ozbiljno razumjela, provela ga s ozbiljnim partnerima, a gašenjem projekta iskoristila učinjene temelje za sustav koji i danas gradi i od kojega ima mnogo koristi.

I mnoge su druge bolnice u Hrvatskoj jednako postupile jer su prepoznale da im je informacijski sustav potreban, pronašle su dobavljače i krenule s informatizacijom. Danas nije pitanje hoće li se takvi sustavi i dalje postavljati i razvijati nego kako iznaći sredstva da se to učini. Suvremeno poslovanje zdravstva bez informatizacije slijepo je crijevo u kojem se (u čovjeka!) ali baš ništa pametnoga ne zbiva.

U rebalansu proračuna za 2009. zdravstvo je najviše izgubilo. Hoće li se opet štedjeti na informatici?

Mislim da posao ministra nije nimalo jednostavan jer smanjivati budžet u zdravstvu iznimno je osjetljivo. Liječnik sam i radim u bolnici, odgovoran sam za stvaranje malog dijela medicinskih podataka bolesnika u Imunološkom laboratoriju koji vodim i znam što znači smanjenje proračunskih sredstva – netko to mora osjetiti jer moram smanjiti broj pretraga. Laboratorij i dalje radi, izdaju se nalazi, ali je izravna posljedica manji broj bolesnika koji dolazi do svojih nalaza.

Ali izvan laboratorija, u cijelom sustavu zdravstva, moguće je uočiti da znatan dio bolesnika niti ne treba tu pretragu nego je čini samo zato jer nitko ni ne vidi koliko ona košta i koga ona tereti. A ako se takvima uskrati, koji je ne trebaju, onda je korist velika jer laboratorij radi kako treba i s manje sredstava i nitko nije oštećen. No, u takve se raščlambe poslovanja bez informatiziranih sustava ne može. I zato se nadam da će ministar uvidjeti da ne treba štedjeti na informatizaciji nego baš obrnuto, poticati je da se vidi tko i kako troši.

Kako tehnologija može pomoći racionalnijem trošenju sredstava uz istodobno
poboljšanje zdravstvenih usluga?


Upravo informatizacija bolnica može pridonijeti unapređenju protoka informacija, što je problem većine ustanova. Svaka bolnička ustanova s informacijskim sustavom može u trenu odgovoriti na pitanja kao što su npr. koji se lijekovi troše i koliko, koji ih liječnik propisuje, kada se više od prosjeka ili manje od prosjeka naručuju skupocjene pretrage, tko ih potražuje više, tko manje. Tako u tren možemo prepoznati liječnike, ambulante i odjele koji rabe više ili manje pretraga, tj. troše manje ili više. Ravnatelj takav podatak može dobiti odmah i može odmah djelovati ekonomski.

Dakle, kroz bolničke i općenito zdravstvene informatičke sustave vidim modele kako možemo štedjeti. Kada bi naš ministar zdravstva raspolagao s takvim podacima, mogao bi lakše odlučivati gdje se troškovi mogu smanjiti. I medicina kao znanost je taj problem prepoznala prije desetak godina i definirala ga kao medicinu temeljenu na dokazima. To je moguće, ti podaci postoje.

Što se, u jednoj boljoj budućnosti, može očekivati  od korištenja informatičke i komunikacijske tehnologije u medicini i zdravstvu?

Postoji nekoliko područja koje se u tom smjeru razvijaju, posebno u primjeni dostignuća informatičke tehnologije. Prvo je pitanje dostupnosti podataka, koje smo već danas svjesni i mnogo se toga čini da bi liječnik imao medicinski podatak ma kada mu i kako zatreba. Smisao je da, gdje god se mi nalazili na svijetu, svaki liječnik može učitati potrebne podatke i koristiti ih u liječenju pacijenta. Jasno, uz odgovarajuće rješavanje sigurnosti, zaštite i privatnosti medicinskih podataka, što nije mali problem. To je važno riješiti jer medicinska literatura bilježi nezanemariv broj komplikacija bolesti i smrtnih ishoda samo zato što liječnik u pravo vrijeme nije imao podatak bitan za donošenje prave dijagnoze.

Drugo veliko područje razvoja jest nanotehnologija koja bi mogla napraviti velike promjene u terapiji danas neizlječivih bolesti, ili u liječenju zaraznih i zloćudnih bolesti, jer se primjena može udružiti sa spoznajama iz domene podataka o genima i genetskoj terapiji. Na nekoliko velikih svjetskih kongresa o primjeni nanotehnologija sudjeluju liječnici usporedno sa informatičarima, statističarima, matematičarima, fizičarima i tehnolozima u razvoju te tehnologije kao vjerojatne terapije budućnosti.

Treće područje koje treba spomenuti jest robotika a, primjerice, operacije na daljinu medicinska je znanost već davno zabilježila. Sada ta tehnologija, zbog porasta potražnje, postaje sve dostupnija i može se ugraditi sve većem broju bolnica, što znači da će uskoro vrhunski liječnik moći s jednog mjesta obavljati operacije na fizički udaljenim odredištima. Takva je primjena tehnologije izuzetno bitna upravo stoga što svijet ima sve manje visokostručnog kadra, pa će biti jednostavnije i ekonomski povoljnije razviti robotski sustav i rabiti ga iz daljine nego ostvariti putovanja bolesnika ili liječnika. Zemlje sjeverne Europe uznapredovale su u korištenju telekonzultativnih sustava, primjerice u području kliničke patologije, naročito stoga što nemaju dovoljan broj liječnika specijalista, pa sredstva usmjeravaju u razvoj telepatoloških sustava.
 

-----------------------
 


Jesu li medicinski i zdravstveni kadrovi dovoljno obrazovani za korištenje implementiranih informatičkih alata i sustava?

Mislim da razina informatičke pismenosti zdravstvenih djelatnika nije problem. Liječnici, stomatolozi, biokemičari, medicinske sestre, tehničari, farmaceutski tehničari, dakle svi profili zdravstvenih djelatnika, dobivaju temeljnu informatičku naobrazbu kroz stručni ili sveučilišni studij. A usto su i ECDL ispiti postali obveza da bi se i na taj način zajamčila osnovna informatička pismenost tijekom zapošljavanja. Osobno ih smatram nepotrebnima jer gradivo medicinske informatike sasvim obuhvaća i nadilazi gradivo ECDL.

Od navedenog je veći problem postojanje vrlo složenih pravila i normi koji se brzo mijenjaju, pa takva znanja treba stjecati cjeloživotnim učenjem, nema drugoga rješenja. I to nije problem Hrvatske ili hrvatskoga zdravstva, to je problem na razini Europe, svijeta. Lissman u svojoj Teoriji neobrazovanosti općenito kazuje kako ovoga časa ni jedan visokoškolski Europski sustav ne omogućuje da uvjeti studija s kojima jedan student upisuje studij budu jednaki uvjetima u kojima će se isti studij upisivati kada on nakon pet godina studij završi; toliko su promjene brze. A takvo je opterećenje napose opasno za liječnike jer imaju golemu odgovornost – odluke se odnose na živog čovjeka.



-----------------------



Medicinska informatika

Prije dvadeset godina prof. dr. sc. Đuro Deželić otvorio je u nas poglavlje koje se naziva medicinskom informatikom, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. On je oblikovao i prvi udžbenik, a vodeći se tim primjerom, ovih dana izlazi prvi zajednički udžbenik medicinske informatike svih medicinskih fakulteta u Hrvatskoj – Medicinska informatika. Tekstove su napisali naši vodeći stručnjaci medicinske informatike, a knjigu su uredili prof. dr. sc. Josipa Kern i prof. dr. sc. Mladen Petrovečki. Uvodno poglavlje posvećeno je povijesti i razvoju medicinske informatike u svijetu i u nas, a napisao ga je prof. Deželić.





-----------------------

 

Znam za bolničke ustanove u nas koje nemaju stručnjaka iz područja medicinske informatike. U njima rade djelatnici čiji je, najčešće sasvim sekundarni, posao definiran i obvezama iz domene „informatizacije”. Oni nemaju formalno obrazovanje i oni taj posao ne znaju, pa se jasno postavlja pitanje koje odgovora nema – kako s takvima uspostaviti zrelu komunikaciju u izgradnji zdravstvenih informacijskih sustava?


Znakovito je da se elektroničko obrazovanje na daljinu u Hrvatskoj više koristi u medicini i medicinskoj izobrazbi nego u nekim drugim strukama kod kojih bi to možda bilo jednostavnije i prihvatljivije.


Zašto medicinska informatika? Zato što to nije informatika, to je informatička tehnologija koja je prodrla u medicinu, medicinsku znanost, biomedicinsku znanost i tamo postavila neke nove standarde djelovanja.