Informatička industrija na raskrižju?

Dolazi vrijeme realne ekonomije

Kada jedna informatička tvrtka od osnivanja 1992. godine ustrajno radi na razvoju vlastitih softverkih rješenja, koja projektira i izvodi složene informatičke sustave, u uvjetima suvremenog hrvatskoga informatičkog okoliša, može ostaviti dojam informatičkoga donkihotstva. No, kako je onda moguće da se u 17-ak godina razvila u grupaciju od 7 uspješnih tvrtki s tendencijom rasta, a krizno je prvo tromjesečje 2009. završila s gotovo 40-postotnim povećanjem prihoda u odnosu na isto razdoblje prethodne godine? Recept smo zatražili od direktora i vlasnika tvrtke Ante Mandića, čovjeka koji je uz ang
InfoTrend: Softverska rješenja po mjeri? Neprekidno slušamo da, pogotovo sada u razdoblju nestašice novca i smanjenih ulaganja, takvo usmjerenje vodi u sigurnu propast infomatičke tvrtke.
Ante Mandić:
Često se zaboravlja da, u malo složenijim softverskim projektima, samo programiranje zahtijeva tek 50 posto ukupnih sredstava, vremena i napora. Po nekim statistikama samo 35 do 40 posto otpada na programiranje, a sve je ostalo implementacija, testiranje, ispravljanje, prilagođavanje i niz drugih popratnih procesa koji su potrebni da bi taj softver stvarno zaživio u nekom okruženju, da bi obavljao ono čemu je namijenjen. Tu treba tražiti uzroke u mnogim neuspješnim projektima – često se zaboravlja namjena i svrha, pa se informatičari počnu diviti kodu, brzini, optimizaciji, hardveru, resursima i sličnim stvarima, a zaboravljaju se ljudi.
No dakako, u suštini je istina uvijek negdje na sredini. Imate neka područja ili tržišne segmente gdje danas možda i nema smisla razvijati neki specijalni softver. U informatičkoj se zajednici, okruženju ili, nazovimo ga, tržištem stvari strašno brzo mijenjaju. Danas možda imate nekoliko jako dobrih rješenja koja su napravljena na strahovito zastarjeloj tehnologiji i treba ih naprosto napraviti iznova. Imate i danas sustava koji se vrte na hijerarhijskim bazama i koje jednostavno ne možete prilagoditi novome okruženju. Imate i danas baza koje ne možete staviti na Internet, ne možete izgraditi javni servis dok ga ne renovirate, napravite ponovno na novoj tehnologiji i, samim time, prilagodite novome poslovnom okruženju. Znači, uvijek će tu biti dovoljno posla i 60 do 70 naših prihoda potječe upravo iz proizvodnje softvera.

Druga je priča što je to puno teži put; za proizvodnju softvera trebate dugoročno planirati, imati jako dobre i osposobljene ljude, stručnjake koji će to proizvesti, morate imati cijeli proces proizvodnje toga procesa - od samoga početka do kontrole kvalitete, podrške, licenciranja i još mnogočega. To je jako težak put i dugoročan posao i malo je informatičkih sredina i tvrtki koje se žele uhvatiti u koštac s tim problemima.
Osim toga, proizvodnja je dugotrajan investicijski proces koji ne donosi brze novce. Potrebne su, jedna, dvije, tri, pa i četiri godine ulaganja ljudskoga rada i sredstava kako bi se nešto postiglo i da onda počnete eventualno od toga i nešto zarađivati. I to je, dakle, jedan od razloga zašto to nije popularno. A i teško je izvedivo zato što morate od negdje priskrbiti sredstva, što znači da okruženje treba biti investicijski raspoloženo.

IT: Na koje izvore sredstava mogu računati naše informtičke tvrtke ako žele krenuti u proizvodnju softvera?
Mandić: Često čitamo i slušamo kako u Americi, ako imate pametnu ideju i želite nešto napraviti, odete do nekoga dobrog bankara koji vas razumije ili nekoga tko želi investirati i dobijete potreban novac. Konačno, na taj način nastali su Microsoft, Google i Facebook.
Međutim, u ovome našem nacionalnom pa i regionalnom okruženju, možete nuditi bogzna kako dobar projekt, pričati do iznemoglosti, ali novac nećete dobiti. Morate se sami financirati. Ako u tome ne uspijete, dobra ideja ne vrijedi ništa.

Pogotovo u informatici. Vi znate da do nedavna Ministarstvo gospodarstva nije softver priznavalo kao proizvod. U našem okruženju i shvaćanju, proizvodnjom se shvaća samo ono što je opipljivo, a sve ostalo im je nestvarno, kao u magli. Pa ipak, bankari svoj kredit nazivaju proizvodom; oni to mogu jer su banke dovoljno moćne da se izbore za takvu poziciju, iz čega proizlazi da sve zavisi od neke snage i utjecaja, a ne od realnoga stanja.

I zato je u našoj informatičkoj industriji malo proizvoda i proizvodnih tvrtki. Nažalost, bit će ih još i manje, a inozemna rješenja koja se uvoze nisu prilagođena našem sustavu, ili su preglomazna, preskupa ili tehnološki zastarjela jer ni te velike strane tvrtke nemaju sredstava da se neprekidno mijenjaju i prilagođavaju pa se ulažu veliki napori da se, primjerice, SAP napravi iznova, zapravo se stalno pokušava stara verzija ušminkati kako bi izgledala kao nova i takva se prodala.

IT: Tko danas u nas ima dovoljno sredstava za narudžbu izrade izvornoga softvera?
Mandić:
Tipični korisnici za koje se softver uglavnom proizvodi javni je sektor, odnosno država. Za većinu državnih servisa teško je kupiti gotov softver jer se radi o specifičnim procesima i potrebama, koje su prilagođene posebnoj organizaciji, legislativi jedne države itd.
U tome se sektoru 70 do 80 posto softvera razvija po narudžbi. Za HITRO.HR sve smo mi napravili kao Custom Development. Tu je razvoj i proizvodnja softvera za sudski regista, a mnogi su registri u Središnjem državnom uredu Custom Development proizvodi. Slično je i s
Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, za koji smo proizveli originalan softver, a mislim da će takvih potreba uvijek biti jer je implementirati nečije strano rješenje, prilagoditi ga i lokalizirati često mukotrpnije, skuplje, dugotrajnije nego napisati novi softver koji će biti razvijen po mjeri korisnika. Osim toga, softver, ako se iznova radi, bit će suvremeniji, tehnološki prilagođeniji okruženju i na neki će način uvažavati sve promjene koje se događaju u informatici.

IT: Veličina, odnosno premalo tržište, često se navodi kao razlog zbog kojeg se ne isplati proizvodnja softvera.
Mandić:
Ne samo Hrvatska, već i cijela regija, mala su tržišta i dosta je teško napraviti neki proizvod koji će imati velik broj implementacija. Pritom, mislim na složenije proizvode koji su više orijentirani u poslovnome smislu, znači u softveru za ljude.
Normalno da možete napraviti neki softver, drajver, softver za strojeve - oni se mogu prodavati i neovisni su od okruženja. Međutim, teško je iz Hrvatske samostalno, bez neke široke strateške inicijative i pomoći države, plasirati softver na europsko tržište. Bez obzira kako kvalitetan bio proizvod, u Europi će nas gledati s visoka.
Često nas pitaju zašto mi ne izvozimo u zapadnu Europu, zašto ne idemo u Bruxelles, ne otvaramo tamo neka predstavništva i slično. Jednostavan je odgovor, idemo tamo gdje možemo, gdje imamo šansu, gdje smo kompetitivni, a ne tamo gdje želimo i gdje bi bilo lijepo. Nije problem otići u Bruxelles i otvoriti svoj ured, ali što nakon toga?

IT: Jesu li konferencije u zemljama regije pravi put za tržišni prodor?
Mandić:
Nije svrha tvrtke da organizira konferencije. Njih bi trebali drugi organizirati. Mi u Sarajevu imamo tvrtku već 8-9 godina, koja ima 15 ljudi i koja radi ozbiljne projekte u Bosni i Hercegovini. Mi smo tamo prisutni zato što smo sami financirali regionalni razvoj i što nismo nikada dobili podršku ni od gospodarske komore, ni gospodarstva ni naših ekonomskih atašea pri raznim ambasadama koje bi nam trebale pomoći.
Uvijek smo išli tamo gdje ima posla, a novac koji smo tamo zaradili, tamo smo i investirali u razvoj tržišta i tvrtke. Primjerice, u Beogradu i Srbiji otprilike smo 2 godine. Prvo smo dobili 5-6 projekata u fondovima, u banci pa smo onda te novce uložili u krasan novi prostor od 200 kvadrata i u nekih 14 ljudi koji nam predstavljaju odskočnu dasku i jezgru za širenje na srpsko tržište. Slažem se da bi bilo lijepo da tamo organiziramo konferencije i naše dane kao što to neke druge tvrtke rade. Možda ćemo to raditi, no sada, nažalost, nemamo sredstava da se svime time bavimo
Uostalom, problem je što se nakon takvih konferencija ništa ne dogodi pa se pitam čemu to zapravo služi, ne vidim praktične rezutate.

IT: IN2 ima u djelomičnome vlasništvu tvrtke Igeu i Info Opus. S kojom ste namjerom ušli u te akvizicije?
Mandić: Isprva smo sami osnivali vanjske tvrtke jer nismo imali novaca za ulazak na tržište akvizicijom. To bi sigurno bio brži put, ali trebate imati investicijski potencijal. Mi ga, nažalost, nismo imali, već smo novce, kako smo ih zarađivali, polagano ulagali i širili vlastito prisustvo na tržištu.
Možda ćemo u budućnosti preuzeti neke tvrtke ukoliko će nas banke htjeti pratiti. Čini se da bi se to sada moglo i ostvariti.
Razmatramo tri akvizicije u Hrvatskoj i neke akvizicije u regiji. Možda to do kraja godine uspijemo realizirati. Ukoliko se dogovorimo s bankom koja nas je do sada pratila, spremni smo preuzeti rizik tih akvizicija i smatramo da smo tvrtka koja bi mogla poslužiti kao centar okrupnjavanja, a upravo je to potrebno hrvatskoj informatičkoj industriji. Toga do sada nije bilo, ali mislim da će ova kriza vratiti stvari u područje realne ekonomije. Ispuhali su se baloni i tvrtke više ne očekuju neke nerealne cijene, kao što je to do sada bilo.

IT: Što ste postigli dosadašnjim preuzimanjima? Jesu li se očekivanja ispunila?
Mandić:
Nama su, zapravo, akvizicije poslužile da uđemo u neke tržišne segmente u kojima nismo bili prisutni.
Konkretno, Info Opus je bio uglavnom prisutan u maloprodajnome sektoru. IN2 se do tada nije time bavio, nismo imali u tom smislu ni rješenje ni znanje ni iskustvo. Znači, s Info Opusom smo ušli u taj sektor. Otkad smo prisutni u Info Opusu, mnogo smo uložili, ali činjenica da smo u odiu dana povećali prihod za skoro 50% pokazuje da je akvizicija imala smisla i da smo postigli ono što smo očekivali, a to je sinergija..
Akvizicija jedino ima smisla ako novi rezultat nije samo zbroj rezultata dviju tvrtki, već ako se stvara nova vrijednost.S Info Opusom napravljen je taj pomak i mi sada tu imamo i neke nove projekte i imamo što ponuditi tržištu.
S Igeom je bila slična situacija. Mi nismo bili prisutni u geoinformatici, a oni su geoinformatičari i dosta su prisutni u javnome sektoru, koji je nama vrlo važan. Znači, samim time što su proizveli državne projekte i na njima radili, i mi smo ojačali svoje prisustvo u javnom sektoru. Kod tih akvizicija ukoliko nemate ljude i energiju da nešto s njima napravite, bolje da u to ne ulazite jer to je jedan veliki napor, a potrebno je imati i apsorpcijsku moć. Kada kupite tvrtku, vi tamo šaljete svoje najsposobnije ljude i time sebe oslabljujete. Ne možete, dakle, kupovati u nedogled samo zato što imate sredstava, već morate imati neku strategiju, ljude i menadžment. Stoga nije ni čudo da se to u Hrvatskoj rijetko događa jer, u biti, tvrtka koja akvirira drugu, mora imati već snagu, veličinu i sve ostalo da bi od kupljene napravila nešto bolje nego što je bila.

IT: Koliko je te snage potrebno, koliko se mora izdržati prije no što se počne vraćati uloženo?
Mandić: U poslovnome se smislu smatra zadovoljavajućim ako se ta investicija vrati u 5 godina. Ali u suštini i kod određivanja vrijednosti tvrtke ide se, recimo, upravo na to da se prihod ili dobit množi s 3, 4, 5 pa se akvizicija smatra uspješnom ako se investicija vrati za pet godina. Sve što je ranije, smatra se jako dobrim.

IT: Namjeravate li objediniti tu široku obitelj?
Od tih sedam tvrtki, četiri su u Hrvatskoj, a tri u regiji. Od toga su četiri tvrtke IN2, a ostale tri su Igea, Info Opus i InSig2. Pitanje je hoće li te tvrtke ostati samostalne. Neke ćemo integrirati, a neke će ostati samostalne.
Igeu i Info Opus kupili smo s opcijom koja nam omogućava da ih u budućnosti u potpunosti otkupimo. S obzirom da nismo stopostotni vlasnici, još ih ne možemo integrirati, ali očekujemo da ćemo ih 2010. otkupiti do kraja i da ćemo odlučiti o potrebi integracije.
InSig2 nastao je tako što smo napravili spin off. Namjerno smo ga izdvojili jer se bavi poslovanjem koje je bilo različito od načina poslovanja IN2 te mora zadovoljavati neke drugačije kriterije i uvjete u svom poslovanju.

 

 


Sada jačamo svoje regionalno prisustvo. zbog čega smo prije poslovali u Srbiji, BiH i Sloveniji nego, primjerice, u Dalmaciji, u kojoj do prošle godine nismo napravili nijedan projekt. Sada jačamo svoj regionalni sustav u Splitu i Istri. Znači, mi smo prije otišli u Srbiju, Bosnu i Sloveniju nego što smo otišli u Istru, Dalmaciju i Slavoniju. U Slavoniji nismo prisutni dalje od Požege. Nikada nismo uspjeli napraviti neki posao, recimo, u Osijeku. Nekada je lakše uspjeti u drugoj državi ili regiji nego kod kuće.

IT: Kako, kroz prizmu Igee, tumačite razvoj i snagu velikih geodetskih tvrtki u Hrvatskoj?
Mandić: Geodezija svoj razvoj djelomično zahvaljuje nagloj eksploziji građevinarstva, gradnji cesta, niskogradnji i visokogradnji. Sve je to povezano s prostorom i puno je informacijskih sustava vezano uz prostorne podatke, samo ih mi nismo do sada tako doživljavali. U zadnje vrijeme zahvaljujući Internetu, Googleu i sličnim tehnologijama, prostor počinjemo doživljavati drugačije. Većina je informacija vezana uz prostor, tako da će geoinformatika postati sastavni dio života i ući će u sve njegove pore i bit će malo informacijskih sustava za koje će se moći reći da nemaju u sebi dijelove geoinformatike.
Vi možete svaku informaciju vezati uz prostor. Svaki registar sadrži i adrese, svaka je osoba smještena negdje u prostoru.

IT: Slažete li se sa stavom da je ova gospodarska kriza zapravo velika prilika za razvoj?
Mandić:
Prošla je godina nama bila najuspješnija u povijesti tvrtke. Imali smo rast veći od 25 posto, na razini grupe negdje oko 28 posto i dobit veću od 15posto.
Prvo nam je tromjesečje standardno, čak smo imali i rast od nekih 30 do 40 posto.
Činjenica je da nemamo uopće problema s poslovima i kapacitetom – naš je problem u likvidnosti, u činjenici da je neplaćanje postala normalna stvar u ovoj državi. Došlo je do toga da se klijenti čude ako pitate kada će platiti. Neki veliki sustavi, primjerice INA, odjednom su posustali i nikome ništa ne plaćaju, tako da postaju generatori nelikvidnosti, a nažalost, država u tome dobrim dijelom sudjeluje, bez obzira što se izričito tvrdi da nije tako. A naša su potraživanja sada već enormno velika, pa osjećamo da nas kriza zahvaća upravo na tom području. Vjerujem da će to biti glavni problem za tvrtke. U biti, poslove nije teško dobiti- ima ih, ali ih je strahovito teško naplatiti.

IT: Što nas dakle čeka? Što čeka našu informatičku industriju i gospodarstrvo općenito?
Mandić: Sada nastupa doba realne ekonomije. Ja čekujem da će se broj tvrtki zaista smanjiti i da će doći do okrupnjavanja a neke će tvrtke nestati jer su pooštreni uvjeti na tržištu. Smanjenje raspoloživog kapitala uzrokovati će da klijenti racionalnije troše preostali novac, da će se više cijeniti kvaliteta, pouzdanost, ispunjavanje uvjeta ugovora i tako dalje.

Tvrtke koje nemaju ideje i neku viziju razvoja, nestat će s tržišta i to je, u jednome smislu, pozitivna strana krize. Ipak, gledajući u globalu, ne očekujem neki značajniji pad informatičke industrije. Možda ćemo sporije rasti i manje zapošljavati. Umjesto 30 ljudi godišnje, zaposlit ćemo deset ili petnaest. Ukratko, imat ćemo manji postotak rasta u smislu prihoda i dobiti, ali nastavit ćemo rasti.

Takvo će stanje promijeniti način kako razmišljamo i natjerat će nas da se i mi reorganiziramo i gledamo kako preživjeti. Možda ćemo, upravo zahvaljujući krizi, iskoristiti priliku da postanemo centar okrupljavanja i da kupimo neke dobre tvrtke, koje nam mogu pomoći da uđemo u segmente tržišta na kojima još nismo prisutni. Siguran sam da će se upravo to i dogoditi.

-----
IT: Donedavno ste bili predsjednik Udruge informatičke i komunikacijske djelatnosti u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Što udruga može, a što je učinila za hrvatsku informatičku industriju?
Mandić: HUP-ova udruga za ICT bila je osnovana s ciljem da postane udruga informatičke industrije, odnosno informatičkih tvrtki i da brine o ekonomskom aspektu informatike, za razliku od Hrvatske informatičke zajednice, jedine udruge koja je onda postojala, a koja se bavila stručnom stranom informatike.
Željeli smo se, dakle, baviti informatikom kao s bilo kojom drugom industrijom, odnosno industrijskom granom koja zapošljava ljude i ima proizvode, koja je nova i traži svoje mjesto u društvu. Informatika je industrija za koju bi Hrvatska trebala biti više zainteresirana jer je to grana u kojoj se razlika u odnosu na razvijene može premostiti puno brže nego u nekim drugim industrijama.
Ta je udruga bila osnovana u okviru HUP-a jer je to, s obzirom na potrebe, bilo prirodno okruženje. Namjera je bila dobra, ali Udruga, po mojem sudu, nije ostvarila zacrtane ciljeve, za što postoji nekoliko razloga. Nije prikupila šire članstvo, tek 50-tak članova, ali neke velike tvrtke, koje imaju značajniju ulogu u informatičkoj industriji, nisu bile njezine članice, a neke koje jesu, nisu aktivno sudjelovale u njezinome radu.

Problem je u tome što HUP kao udruga nema novaca za financiranje bilo kojega ozbiljnijeg projekta. Sva članarina koja se prikupi uglavnom se potroši na same potrebe HUP-a, koji nema infrastrukturu ni novce, kao što ima HGK, koja tu zaista nema problema. Mi nismo mogli platiti nijednog poslovnog čovjeka koji bi se bavio poslovima Udruge. Sve je bilo oslonjeno na volonterski rad ljudi koji imaju svoje tvrtke i koji jedva mogu odvojiti to vrijeme da dođu na sastanke, a kamoli da još poslije toga rade za potrebe .
Kada se sve to zbroji, osim nekoliko dobro obavljenih poslova, mislim da Udruga nije ostvarila svoj cilj. To je bio razlog da se prije godinu dana pokrene jedna inicijativa koja još nije zaživjela i da se osnuje jedna udruga koja bi okupila najveće informatičke tvrtke i zaposlila jednoga ili dvojicu profesionalaca, koji bi imali svoje urede, prostore i koji bi zastupali informatičku industriju prema vladi, okruženjima i djelovali unutar industrije kako bi se usvojili neki standardi ponašanja jer je ona mlada industrijska grana, koja nema tu zrelost kao druge.

Iako još nije odbačena, ta je ideja usporena ovom recesijom jer je tražila veliki angažman tvrtki koje su u početku bili njezini začetnici. Osim toga, potrebna su značajna sredstva, što baš nije popularno kada se nema novaca ni za osnovno poslovanje. Dakle, još živi, ali je na neki način odgođena, a da je potrebna, pokazuje što se na inicijativnom skupu okupilo 20 zaista vodećih tvrtki. Znači, nije bio plan otvoriti klub eksluzivnih, već da tvrtke osnuju udrugu i pozovu sve ostale da se učlane.

Što mislite o ulozi i djelovanju HIZ-a?
Moj je stav poznat. Samim time što nas nema u HIZ-u, već je to neka vrsta stava, Hrvatska informatička zajednica zadnjih godina djeluje tipično forumaški, ne osjeća se nikakva šira aktivnost.
Logično je da je na neki način razvoj informatike i industrije prerastao HIZ. On je inicijativno bio osnovan kao udruženje takozvanih „ercova“. U doba kada je osnovan još nije postojala informatička industrija, nisu ni postojale informatičke tvrtke, osim jedne državne. Stoga je HIZ bio osnovan kao strukovna udruga ljudi koji rade i bave se informatikom. S vremenom se puno toga dogodilo, godine su prošle, razvila se jaka industrija, i dalje postoje ti „ercovi“. Međutim, HIZ se nije transformirao, a nije nikada ni pokušao djelovati drugačije nego što je djelovao kada je osnovan. Ostali su isti organi, pa čak su čak i isti ljudi koji su bili devedesetih godina, i sada su tamo vodeći, počevši od predsjednika. HIZ je, samim time, izgubio autentičnost i reprezentativnost. Ne znam koga on danas zapravo predstavlja.


-----
IN2 ima vlastiti edukacijski centar s prilično dobro razrađenim programom koji pomaže da mladi ljudi iz akademskoga što brže prijeđu u poslovno okruženje. To su dva potpuno različita okruženja i kod nas je naglasak više na metodologiji, na pristupu korisnicima i na poslovnim znanjima.