Predsjednik Republike o društvu, informatici i mreži

Demokracija bez posrednika

Članovi redakcije InfoTrenda još pamte vremena kada su se u Hannoveru, na CeBIT-u mimoilazili s visokim njemačkim državnim dužnosnicima, ministrima pa i kancelarom, a istodobno se na zagrebačkim sajmovima informatike tada najznačajnijima u široj regiji ne bi pojavio ni općinski političar. Da su se vremena promijenila, a s njima naš društveni i politički okoliš, odnos prema demokraciji i komunikaciji, znanosti i tehnologiji, govori naš susret s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem na upravo održanom zagrebačkom sajmu Info. Mnogo govori već i sama činjenica da je posjetio Sajam, a kad smo

RAZGOVARALA ANA MIŠIĆ

Poštovani gospodine Predsjedniče, kada ste među prvima otvorili svoju novu privatnu web-stranicu na domeni from.hr time ste dali snažan poticaj svim građanima Hrvatske kao državnik, ali i kao iskusan sudionik u internetskoj komunikaciji. Kako procjenjujete utjecaj tehnoloških promjena na život i ponašanje pojedinca i društva u cjelini?
Taj je utjecaj vrlo velik, ne samo u našem društvu, nego, rekao bih i globalno. Zbog permanentnog tehnološkog razvoja, mnogo toga što nam ranije nije bilo dostupno sad je postalo dostupno. Zahvaljujući tehnologiji danas možemo gotovo besplatno komunicirati s udaljenim krajevima svijeta, možemo sklapati poslove unutar virtualnog svijeta, trgovati, transferirati novac s jednog dijela svijeta na drugi i sl. Živimo u jednom globaliziranom okviru, tako da nam je doista svijet došao na doseg ruke (ili na klik miša). Pristup internetu omogućava ljudima – i to ne samo elitama, nego većini ljudi u našem društvu – da se sami predstave sa svojim idejama, da budu sami svoji „izdavači“. U tom smislu, povećava i demokratičnost društva te potiče aktivno građanstvo. Suvremena tehnologija nam olakšava svakodnevni život, ali sa sobom nosi i određene nove rizike. Primjerice, povećava se cyber kriminal, atakira se na privatnost, dovode se u pitanje tradicionalne forme društvenosti, a često nam se događa da bolje „poznajemo“ nekog koga nikad fizički nismo vidjeli ali s njim komuniciramo e-mailom, nego svog prvog susjeda. Dakle, rekao bih da zbog svega toga živimo u jednom novom svijetu, koji je u smislu vremena ubrzan, a u smislu osjećaja prostora smanjen.

Jeste li svojim primjerom željeli dati poticaj i svim ostalim političarima da se putem Interneta uključe u demokratsku razmjenu mišljenja i stavova s građanima Hrvatske? Smatrate li da bi na taj način građani mogli izravno sudjelovati u političkom odlučivanju?
Da, kao što sam rekao – lakše je izraziti svoje mišljenje ako imate pristup internetu. Nije vam potreban posrednik, i nema vremenskog odmaka. Ne morate više čekati da se vaš članak ili izjava otisne u tiskovini, pa čak ni da dođu snimatelji. Poruke na društvenim mrežama, pa i e-mailom imaju trenutni učinak. I doista, potičem građane da na taj način sudjeluju u procesu društvenog razmatranja i odlučivanja. No, istodobno, volio bih da u tome sudjeluju odgovorno, sa svojim imenom i prezimenom, kako bi se izbjegle neprimjerene pojave koje omogućuje anonimnost internetske komunikacije. Pritom prije svega mislim na vulgarne i destruktivne, a ponekad i uvredljive i potpuno neprihvatljive poruke koje se pojavljuju, npr. u komentarima članaka na internetskim forumima i sl. No, nadam se da će s vremenom i toga biti sve manje.

Tehnološki napredak je golem i sve se više ubrzava. Može li baš to biti najveća prepreka brzom prilagođavanju pojedinaca i društva suvremenim komunikacijskim kanalima?
Ne vjerujem da će to biti prepreka. Nove generacije su vrlo vješte u prihvaćanju tehnoloških inovacija. A kako nužnost stvara običaje, tako se, vidim, i starije generacije, također, prilagođavaju – naročito ako im se time olakšava obavljanje poslova. Mnogi su ljudi vidjeli da im tehnologija štedi vrijeme, pa ako su isprva bili skeptični, sad više nisu. Recimo, ljudi su odlično prihvatili to što liječnički nalazi i recepti putuju „elektronski“ od laboratorija do liječnika, i od liječnika do ljekarnika. Vide da im je to pojednostavilo život.

Kakav je Vaš stav kad je u pitanju psihološki utjecaj Interneta? S jedne strane to je neviđen demokratski, informatizacijski i edukativni potencijal, a s druge se nekontrolirano iskorištava za ekonomsku, političku i svaku drugu pa i negativnu promociju? Smatrate li da pozitivna komponenta nadmašuje negativne učinke?
Da, mislim da pozitivni aspekti nadmašuju negativne, ali treba biti oprezan kako ne bismo upropastili jedan odličan medij. Možda ponekad treba poslušati i ljude iz struka koje su skeptičnije po tom pitanju. Znam da već imamo i određenih poremećaja ili čak i bolesti za koje se tvrdi da su u izravnoj vezi s pretjeranim „življenjem“ u virtualnom svijetu, ili čak i zbog fizičke neaktivnosti povezane s korištenjem kompjutora općenito. Pretpostavljam da će se s vremenom pokušati naći i neki društveni „lijek“ za te nove probleme.

Kao umjetnik i stručnjak za autorska prava, kako gledate na pokušaje svođenja objave na Internetu u neke pravne okvire? Postoji bojazan da će se legitiman zahtjev za sprečavanje nedozvoljene objave tuđih autorskih djela pretvoriti u polugu vlasti za nedemokratski nadzor nad cjelokupnom internetskom komunikacijom.
Kao i u drugim situacijama, i ovdje treba pronaći neku ravnotežu između – s jedne strane, zaštite prava autora, a s druge zaštite prava korisnika. Protiv sam nedemokratskog nadzora u bilo kojem obliku. Istodobno, ne mislim da je dobra politika ona koja bi oštećivala kreativne snage u društvu, odnosno – autore, stvaratelje. Siguran sam da je moguće naći neko rješenje koje bi zadovoljilo sve strane.

Hrvatska je nekad bila u samom vrhu tehnološkog razvoja šire regije, a posljednjih godina sve više zaostaje. Po ulaganju u znanost sa samo 0,76 posto BDP-a na samom smo dnu Europe. Kako postići ravnotežu između potrebe za ulaganjem u daljnju informatizaciju društva i financijskih ograničenja koje nam postavlja ekonomska kriza?
Zagovornik sam povećanja izdvajanja za znanost, i to ne samo za nju – nego i za obrazovanje općenito, za kulturu i sve druge oblike kreativnosti. Znanost, obrazovanje i kultura su značajan stvaratelj vrijednosti, i to ne samo kulturnih nego i sasvim materijalnih. Pogledajte samo koliko industrija obrazovanja, ako mogu koristiti taj pojam, donosi nacionalnim gospodarstvima razvijenih zemalja. Koliko novca se slijeva u prihode jedne Austrije, Mađarske, da ne govorim o većim zemljama kao što su Njemačka, Britanija i SAD, od inozemnih studenata koji dolaze studirati na sveučilišta u tim zemljama? Koliko dobiti za nacionalna gospodarstva stvaraju, primjerice, znanstveni instituti u farmaceutskoj grani, ili u automobilskoj industriji, ili u istraživanjima energetskih resursa, u razvijenim zemljama? Treba, dakle, shvatiti da je ulaganje u te grane i te kako isplativo i sa sasvim financijske točke – a da ne govorim o važnosti za razvijenost društva i za odgovorno odlučivanje u našoj zemlji.