ELEKTRONIČKI RAČUN – OSNOVE HRVATSKE REGULATIVE

PDV kod e-poslovanja

E-račun je najpopularnija elektronička poruka koja se koristi za razmjenu elektroničkih računa (faktura) prilikom e-poslovanja u EU i svijetu

Zloporaba e-računa moguća je u područjima koja ne podliježu području obuhvata PDV-a gdje se otvara mogućnost terećenja osoba koje za to terećenje i ne znaju, što zasigurno građane ne stavlja u dobar položaj prema odnosima s velikim poslovnim sustavima.

PIŠE TIN MATIĆ

Fakturiranje u e-poslovanju podrazumijeva izdavanje e-računa. E-račun je stoga najčešća poruka EDI poslovanja bilo da je riječ o otvorenome ili zatvorenome EDI-u, i kao takva u pravilu razvijena od strane standardizacijskih tijela kao Open EDI poruka. Očekuje se da i hrvatska poslovna i pravna praksa prihvati standard e-računa. U tome se pravcu očekuje djelatnost kako državnih tijela tako i udruga poduzetnika jer se standard e-računa u pravilu ne određuje propisom.

Zakon o elektroničkoj ispravi traži, dakle, izričito očitovanja prihvaćanja elektroničkoga poslovanja i rada. Međutim, prema Pravilniku o PDV-u izričita prethodna izjava nije potrebna za prihvat računa ako je riječ o isporukama koje su oslobođene plaćanja PDV-a. Dakle, u slučaju da e-računi ne sadržavaju iskazan PDV, njihov ih je adresat obvezan primiti i bez prethodne suglasnosti.

Takva se odredba ne čini baš najsretnijom. Naime, u ovome slučaju osoba, pravna ili fizička – koja nije dala suglasnost za primitak elektroničkih računa, a i nema tehničke mogućnosti primiti e-račun – zapravo ispostavljeni joj e-račun nije ni primila, a obvezna ga je platiti. Time se zapravo odstupa od općega pravila – da bi se račun mogao platiti, mora biti ispostavljen i to onomu koji ga i treba platiti. Takvim se rješenjem, u područjima koja ne podliježu području obuhvata PDV-a, otvara mogućnost zloporabe e-računa. Zloporaba bi zapravo nastala u mogućnosti terećenja osoba koje za to terećenje i ne znaju. Pravilnik o PDV-u nije ograničio to pravilo na B2B nego na sva stanja odnosa, što zasigurno građane ne stavlja u dobar položaj prema odnosima s velikim poslovnim sustavima. Smatram da takvo rješenje iz Pravilnika nije opravdano i da ga se moglo možebitno primijeniti samo u B2B komunikaciji.

Može se reći da je ta odredba Pravilnika protuzakonita te da u skladu s hijerarhijom pravnih propisa koji se primjenjuju na e-račun, pri čem je Pravilnik nesumnjivo niže razine od Zakona, ta odredba Pravilnika ne bi se mogla primijeniti.


EU direktiva 2006/112/EC takozvana “VAT direktiva” je 2006. potpuno obuhvatila sve odredbe direktive 2001/115/EC, a uspostava je što veće interoperabilnosti bila jedan od glavnih ciljeva pri donošenju i te direktive. Službeni je naziv te direktive Council Directive 2006/112/EC of 28 November 2006 on the Common System of VAT.

Republika Hrvatska donošenjem Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine br. 89/2011 od 29.7.2011.) uskladila je svoje zakonodavstvo s odredbama direktiva 2001/115/EC i posebno Directive 2006/112/EC omogućujući uporabu e-računa u sva­­kodnevnome poslovanju.
Tako je u članku 104a st. 1. izmijenjenoga Pravilnika o PDV-u navedeno da račun može biti ispostavljen na papiru ili u elektroničkome obliku. E-račun pa tako i druge elektroničke isprave dovoljno je potpisati elektroničkim potpisom bez vremenskoga žiga. Iako u čl. 104a nije određen koji tip potpisa treba biti korišten, s obzirom na pravne učinke trebalo bi uzeti nedvojbenim da mora biti riječ o naprednome elektroničkom potpisu.

Zakon o elektroničkoj ispravi odnosi se i na isprave, dakle na e-račun koji se razmjenuje između ugovornih partnera.

Suglasnost za primanje i izdavanje e-računa mora biti izričita, dana u elektroničkome obliku ili u tradicionalnome pisanom i to prethodnoga dana prije prvoga ispostavljanja računa u elektroničkome obliku. Iako pravilnik govori samo o prvome ispostavljanju računa, nesumnjivo je riječ o primitku e-računa, dakle suglasnost mora biti dana prije ispostavljanja ili primanja e-računa. Naime, netko može pristati primati račune, ali ih ne mora nužno ispostavljati u elektroničkome obliku. I u toj situaciji mora postojati suglasnost primatelja. Jednako tako suglasnost za primatelja podrazumijeva postojanje i suglasnosti za izdavanje računa. Suglas-nost mora podrazumijevati suglasnost za primanje i ispostavljanje e-računa s time da ne postoji obveza ispostavljanja računâ u e-obliku, ali postoji obveza njihova primanja u e-obliku. Nemoguće je ograničiti suglasnost samo na primanje ili samo na ispostavljanje jer ona nužno obuhvaća obje radnje.

Kada čl. 104a u st. 2. toč. 1. spominje EDI, odnosno elektroničku razmjenu podataka, očito misli na zatvoreni EDI, reguliran ugovorom između razmjenitelja e-računa. U tome slučaju račun može odstupati od regulacije pravilnika uz uvjet da ugovor o EDI-u (pravilnik iz nepoznatoga razloga koristi skraćeni naziv – ugovor o razmjeni) omogućuje korištenje postupaka kojima je zajamčena vjerodostojnost podrijetla računa i cjelovitost podataka, odnosno sadržaja računa, čime se zapravo želi zadržati razina regulacije koja je propisana pravilnikom s iznimkom obveznoga korištenja naprednoga elektroničkog potpisa jer ugovor o EDI-u potpisivanje računa može drukčije regulirati. Za otvoreni EDI vrijedi pravilo o nužnome korištenju naprednoga elektroničkog potpisa.

Konačno, kada se razmotre propisi koji se primjenjuju na e-račun, poštujući njihovu hijerahiju, bili bi:
1. Zakon o porezu na dodanu vrijednost (»Narodne novine« broj 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09 i 94/09)
2. Zakon o elektroničkoj ispravi (NN 150/2005)
3. Pravilnik o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine 149/09 i 89/2011)

Navod st. 7. čl. 104a da se sve radnje vezane uz elektroničke račune može obavljati putem informacijskog posrednika ističe da te radnje informacijski posrednik pruža kao davatelj usluga informatičkog društva temeljem ugovora s korisnikom usluge. Korisnik usluge snosi u cijelosti prema trećima i prema poreznoj upravi odgovornost i rizik za rad informacijskog posrednika. Stoga je bitno u ugovoru koji regulira taj tip pružanja usluga informacijskoga društva obratiti pozornost na odgovornost za naknadu štete koju ima pružatelj tih usluga prema korisniku tih usluga, a posebno za štete koje njegovim djelovanjem mogu nastati trećima s kojima se korisnik nalazi u pos-lovnome odnosu.