INTERNETSKA CENZURA

Novi pritisci kineskih cenzora

Prema Kineskoj komunističkoj partiji nema većeg zla od Facebooka, eBaya ili Twittera. Veliki kineski vatreni zid još je malo povišen.

Komunistička Kina u drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća jako se razlikuje od one koju je u Hladnom ratu vodio Mao Zedong. Fasciniraju podaci o ribarskim selima koja su tijekom posljednjih dvadesetak godina narasla do višemilijunskih gradova. Planski velegradovi poput Chongqinga, Shenzhena i Guangzhoua predstavljaju novo lice Kine u kojoj se nalaze tri stotine od ukupno četiri stotine svjetskih nebodera viših od stotinu metara -trenutno u izgradnji. Među njima su i divovske sedam stotina metara visoke zgrade u Šangaju i Wuhanu koje bi trebale biti završene 2014. godine.
Nevjerojatni tehnološki i gospodarski uzlet koji je Kina ostvarila kroz posljednjih trideset godina rezultirao je i određenim otapanjem hladnog i nepovjerljivog odnosa prema Zapadu. Kinezi danas više putuju, obrazuju se na inozemnim sveučilištima, odlaze u potrazi za poslom i vraćaju se kako bi zasnovali obitelj ili uživali u mirovini. Ipak, Kina je još daleko od slobodnog društva, barem prema zapadnim standardima. Nije nikakva tajna da jedan od posljednjih preživjelih komunističkih režima već godinama naprednim tehnološkim metodama filtrira vlastiti cyberspace od “subverzivnih” i drugih za vladajuće opasnih sadržaja.


Alibaba.com kineska je varijanta eBaya

S gotovo šest stotina milijuna svakodnevnih korisnika Interneta, Narodna Republika Kina prekinula je dvadesetogodišnju dominaciju SAD-a i Europe u broju internetskih korisnika. Dok kineski narod kao konzument i proizvođač digitalnih sadržaja pokazuje slične trendove kao svaka druga populacija, kineske vlasti vrlo oprezno, gotovo paranoično, promatraju društvene promjene uslijed širenja informacijskih tehnologija. Iako je od događaja na središnjem pekinškom trgu Tiananmenu prošlo više od dvadeset godina, kineske su vlasti svjesne koliko je malo potrebno da se putem društvenih mreža i drugih web-stranica u tako mnogoljudnoj, tehnički sve opremljenijoj i obrazovanijoj zemlji organizira djelotvorna oporba vladajućoj političkoj opciji. U posljednje vrijeme i Kinu potresaju korupcijski skandali, otkrića o bogatstvu komunističkih dužnosnika, o provodima njihove djece, skupim automobilima i ljetovanjima što sablažnjuje mase koje još barem nominalno vjeruju u komunističke ideale.

Nije tajna da jedan od posljednjih preživjelih komunističkih režima već godinama naprednim tehnološkim metodama filtrira vlastiti cyberspace od “subverzivnih” i drugih za vladajuće opasnih sadržaja

Uslijed svega toga sloboda informiranja koju mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo, odnosno barem mogućnost provjeravanja iste vijesti iz nekoliko izvora ili jednostavno pretraživanje Interneta u kineskom kibernetičkom prostoru značajno se razlikuje od one koju uživaju internetski korisnici na Zapadu.

Zanimanje - cenzor
Kontrola sadržaja kojima Kinezi mogu pristupati putem Interneta zadatak je monumentalnih proporcija – no nacija koja je sagradila Kineski zid ne da se zastrašiti velikim brojkama, čak i kad je riječ o samokontroli. Uz izdašnu tehničku pomoć zapadnih korporacija (od internetskih veličina jedino je Google svojedobno odbio suradnju s partijskim cenzorima), osobito proizvođačima mrežne opreme, ustrojen je najsofisticiraniji cenzorski sustav u povijesti.


Renren - kineska varijanta Facebooka...

Osim sofisticirane mrežne opreme, kineska cenzorska internetska policija broji i preko trideset tisuća agenata koji prate rad desetina tisuća servera, održavajući sve duži popis web-stranica kojima nije moguće pristupiti iz Kine. Cenzura je sveprisutna – kontrola sadržaja provodi se i u cybercafféima na kineskom teritoriju koji su dužni u svom radu koristiti softver odobren od kineskih regulatornih tijela. U Kini surfanje u cybercaféu ili javnom wirelessu nije anonimno, a pružatelji usluga moraju voditi evidenciju o identitetu korisnika pojedinih usluga kako bi se olakšao kazneni progon “delinkvenata”.

Kineske su vlasti svjesne koliko je malo potrebno da se putem društvenih mreža i drugih web-stranica organizira djelotvorna oporba vladajućoj političkoj opciji

Na Zapadu se rad kineskih cenzorskih službi prati s velikim zanimanjem. Iako cenzorske službe nadgledaju nacionalnu uporabu Interneta i u drugim zemljama (osobito u Iranu, Saudijskoj Arabiji te drugim bliskoistočnim i sjevernoafričkim zemljama), razina kineske kontrole nad njihovim cyberspaceom je fascinantna. Početkom 2002. godine Jonathan Zittrain i Benjamin Edelman, dvojica znanstvenika iz Berkman Centra za Internet i društvo s Harvarda, istraživali su u polugodišnjem razdoblju dostupnost više od 200.000 internetskih lokacija s različitih adresa u Kini, otkrivši kako je nedostupno više od pedeset tisuća adresa uključivši adrese vodećih svjetskih medija poput CNN-a, ABC-a, BBC-a i mnogih drugih. Tim su se adresama u novije vrijeme pridružile i vodeće svjetske društvene mreže, YouTube, eBay i druga popularna internetska odredišta, što kineskoj cenzuri daje i jasne kulturalne, ali i trgovinske konotacije. Zabrana Facebooka, Twittera, eBaya i ometanje Googlea imaju jasne gospodarske ciljeve. Rastuća kineska internetska populacija važan je gospodarski faktor, pa kineskoj vladi vjerojatno nije svejedno kako zapadni servisi marketinški zarađuju na kineskim korisnicima. Alibaba umjesto eBaya, Xiaonei/RenRen umjesto Facebooka, Fanfou umjesto Twittera, politički korektna enciklopedija umjesto Wikipedije? Više od pola milijarde Kineza koji redovito pristupaju Internetu najveće su svjetsko nacionalno tržište, a ova drevna civilizacija vrlo dobro razumije prednosti zadržavanja modernih komunikacijskih i trgovačkih alata u vlastitim rukama.
Do koje razine kineski vlastodršci žele kontrolirati protok internetskih informacija vjerojatno najbolje ilustrira slučaj iz 2008. godine. Kao domaćin Olimpijskih igara Kina je tada obećala Međunarodnom olimpijskom odboru da će olabaviti restrikcije elektroničkih komunikacija, barem tijekom trajanja Igara, no istodobno je MOO-u iza leđa pokušala cenzurirati čak i inozemne novinare koji su se pokušali služiti predviđenim informacijskim resursima u olimpijskom selu, čime su si kineske vlasti navukle na vrat jedinstvenu osudu cijele međunarodne zajednice. Iako su mnogi analitičari ohrabreni gospodarskom liberalizacijom očekivali slične pomake i u demokratizaciji kineskog društva, čini se da kineska vlada nema nikakvu namjeru olabaviti pritisak cenzure nad kineskim internetskim prostorom.



Google ratuje s kineskim cenzorima

Stop novim domenama
Štoviše, kinesko ministarstvo industrije i informacijske tehnologije donijelo je novi propis koji zabranjuje registraciju novih domenskih imena i praktički umjesto sustava crnih lista uvodi prisilnu registraciju web-stranica. Takav cenzurni sustav imanentno je restriktivniji od sustava crnih lista koji dopušta sve što nije zabranjeno. Naime, ako neka web-stranica nije prijavljena cenzorskoj službi pri kineskom ministarstvu industrije i informacijske tehnologije, neće imati pristup iz kineskog internetskog prostora. Sasvim logičan nastavak te ideje je i obveza za pružatelje internetskih sadržaja izvan kineskih granica da svoje web-stranice prijave kineskim cenzorima ako žele da im se pristupa iz Kine. Takav pristup razljutio je diplomate, ali i predstavnike brojnih inozemnih tvrtki koje djeluju u Kini. Čini se da i Zapad polako shvaća kako cijena pristupa tržištu od gotovo milijardu i pol ljudi uključuje i prihvaćanje normi ponašanja na koje zapadni poduzetnici nisu naviknuti. Očekivano, tijekom izvještavanja o tim mjerama vladine novine u Pekingu orvelovski su prokomentirale tu odluku istaknuvši da ”ako neki legalan zapadnjački website ne bude dostupan zato što nije prijavljen ministarstvu, bit će šteta jer Internet je namijenjen povezivanju cijelog svijeta”. Vjerojatno nema zornijeg upozorenja međunarodnoj zajednici što može očekivati od nove gospodarske i vojne velesile.


... Baidu umjesto Googlea

Dakako, od zveckanja oružjem do pravog sukoba dug je put unatoč nedavnim čarkama s Japanom oko suvereniteta nad otočjem Senkaku/Diaoyu. Među starim azijskim suparnicima pravi vojni sukob nije izgledan. Unatoč svom prvom nosaču aviona, sve većem izdvajanju za vojne snage, novim stealth lovcima, dronovima i razvoju balističkih raketa namijenjenih napadu na (američke) nosače aviona, Kina u vojnom smislu nije prijetnja ni Rusiji, a kamoli Sjedinjenim Državama, u ovom trenutku nije ekspanzionistička sila.
S druge strane, Kinezi u cyberspaceu djeluju mnogo agresivnije i često hakiraju američke vojne i civilne informacijske sustave. Nakon napada kineskih hakera na Googleove resurse u Kini kao i na tvrtkine servere diljem svijeta, danas već bivša američka državna tajnica Hillary Clinton još je 2010. upozorila kineske vlasti da će takvo ponašanje loše utjecati na kinesko-američke odnose i nazvala kinesku cenzuru novim podizanjem zida poput berlinskog, samo ovaj put u digitalnom prostoru.
U pogledu cenzure Kinezi očekivano odbacuju zapadne prigovore i žele svoje stavove afirmirati na međunarodnoj pozornici. Sjajna prilika za to dogodila se krajem prošle godine u Dubaiju, gdje je deset godina nakon prvog samita o informacijskom društvu u prosincu 2012. održana Svjetska konferencija o međunarodnim telekomunikacijama (WCIT-12). Glavni cilj te konferencije bila je izmjena regulatornog telekomunikacijskog okvira koji se na razini ITU (International Telecommunication Union – UN-ova agencija za telekomunikacije) nije mijenjao od kasnih osamdesetih, odnosno od vremena kada je Internet bio prvenstveno vojni i istraživački projekt.

Uz izdašnu tehničku pomoć zapadnih korporacija osobito proizvođača mrežne opreme, ustrojen je najsofisticiraniji cenzorski sustav u povijesti

Nakon gotovo dva tjedna pregovora Konferencija je urodila dokumentom koji je potpisalo osamdeset i devet od 192 članice ITU-a. Zemljama potpisnicama predvođenim slikovitom grupacijom na čelu s Kinom, Rusijom, Saudijskom Arabijom, Irakom, Afganistanom, Venezuelom i drugima zapravo je bio cilj nametnuti ITU kao jedini relevantni svjetski forum za pitanja tehničkog razvoja Interneta, ali i za javno-politička pitanja vezana uz upotrebu Interneta. Od potpisa na konačni dokument suzdržale su se SAD, Europska unija, Kanada, Indija i druge sadašnje i bivše zemlje Commonwealtha, što jasno govori o polarizaciji koja je zavladala među članicama.
Iz svega toga je jasno kako standardi otvorene komunikacije koje prihvaćamo zdravo za gotovo nisu univerzalni pa čak niti toliko široko prihvaćeni koliko mislimo. Vrijednosti poput otvorenosti, tehničke neutralnosti, decentralizacije i drugih načela na kojima se bazira Internet nisu neupitne već ih treba aktivno promicati i štititi, ako ne želimo da ubuduće neki drugi cenzori kontroliraju i našu komunikaciju. Nedavno javno razotkrivanje američkog programa PRISM pokazuje da i najnaprednije zapadne zemlje nisu imune na zloporabe suvremenih informacijskih i komunikacijskih sustava. (h.h.)