Nagrada za životno djelo pioniru kibernetike i računalne znanosti u Hrvatskoj

Profesor Branko Souček

Prije više od pola stoljeća, na zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković napravljeno je prvo digitalno hrvatsko računalo. Osmislio ga je i izgradio tada mladi znanstvenik Branko Souček, danas priznati i cijenjeni doajen svjetske i hrvatske računalne znanosti. Želeći mu odati zasluženo priznanje, Znanstveno vijeće Instituta Ruđer Bošković pokrenulo je inicijativu za dodjelu nagrade za životno djelo zaključujući:


Prof. dr. sc. Branko Souček

Na temelju dugogodišnjih značajnih postignuća u svijetskim razmjerima predlaže se istaknuti znanstvenik prof. Branko Souček za Nagradu za životno djelo, za cjelokupni znanstvenoistraživački rad koji predstavlja značajni osobni doprinos u proširenju znanstvenih spoznaja i primjeni rezultata u području računarstva i elektroničke mjerne instrumentacije.
Kako je Branko Souček bio spriječen osobno primiti to priznanje, predsjednik Sabora Josip Leko uručio je nagradu ravnatelju IRB-a Tomu Antičiću.

Kibernetika i prvo hrvatsko računalo
Profesor Souček osnovao je Laboratorij za kibernetiku na Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu iz kojega su proizašla mnoga značajna znanstveno-razvojna postignuća u ranim fazama razvoja ICT-tehnologije u Hrvatskoj. Od 1955. do 1959. razvio je prvo digitalno hrvatsko računalo i objavio prvi članak o računalu, o 256-kanalnom analizatoru, njegovoj memoriji, logici i programima, u hrvatskom časopisu Elektrotehnika 4, (1959, 132-138). Nakon prvog, funkcionalnog prototipa unaprijedio je svoje računalo za rad u realnom vremenu (on-line, real-time) te tako stvorio asocijativni analizator. To je računalo radilo na novom principu, prvo takve vrste u svijetu. Prvo laboratorijsko računalo koje je podržavalo znanstveno istraživanje u nuklearnoj fizici bilo je upotrebljavano i u drugim laboratorijima IRB-a i u drugim institucijama, a povećalo je brzinu prikupljanja podataka i njihovu analizu oko tisuću puta. Ubrzo je Součekov projekt privukao pažnju međunarodne znanstvene javnosti pa je bio pozivan kao predavač na brojne znanstvene skupove, među ostalim i na Godišnju nacionalnu konferenciju u Washingtonu 1965. godine. Znanstvenici iz SAD, Europe, Kine, Rusije i Japana posjećivali su prof. Součeka kako bi doznali više o njegovim dostignućima.
Od 1960. Branko Souček predavao je i prvi sveučilišni kolegij o digitalnim računalima na Zagrebačkom sveučilištu. U isto vrijeme inicirao je osnivanje Numeričkog računalskog centra (NCR) u Institutu „Ruđer Bošković“. Njegov se kolegij Digitalna računala predavao na Elektrotehničkom i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Godine 1970. na Elektrotehničkom je fakultetu uveden novi smjer računalnih znanosti na dodiplomskoj i na postdiplomskoj razini. U to vrijeme objavljene su dvije Součekove knjige iz računalnih znanosti: Microcomputers in data processing and simulation (New York, 1973.) i Microprocessors and microcomputers (New York, 1976.) koje su bile snažan poticaj mlađoj generaciji studenata računalnih znanosti i korisnicama računala. Zajedno s kolegama, 1969. organizirao je Međunarodnu konferenciju za procesiranje podataka (International Conference on Data Processing), a onda su slijedili trodnevni MICRO-računalni seminari. Od 1978. ti su seminari prerasli u niz najprestižnijih međunarodnih skupova o informatici, komunikacijskoj tehnologiji, elektronici i mikroelektronici - MIPRO.
Rezultati profesora Součeka privukli su na IRB brojne poznate svjetske znanstvenike. Među ostalima posjetili su ga Willy Higinbotham, direktor Brookhaven National Laboratorija (USA) i profesor Takao Ichiko, iz japanskog Ministarstva znanosti i tehnologije.


Tome Antičić, ravnatelj Instituta Ruđer Bošković u ime odsutnog Součeka preuzima dokument Nagrade za životno djelo od predsjednika Sabora, Josipa Leke

Principi inteligentnih računala
Profesora Součeka, poznatog po njegovim dostignućima, pozvala je izdavačka kuća Wiley Publishing Company da uređuje seriju knjiga o tehnologiji računala nove generacije i time prezentira najnovije prodore u teoriji, istraživanju, razvoju i primjeni inteligentnih računalnih principa. Namjena serije bila je obraćanje multimedijski i biološki orijentiranim inženjerima, mehaničkim dizajnerima, dizajnerima hardvera i softvera, programerima i kognitivnim znanstvenicima da se upoznaju s neuralnim, holografskim, konkurentskim i inteligentnim računalima koja se zasnivaju na poznavanju ili samo djelomičnom poznavanju (fuzzy) podataka. Profesor Souček sa suradnicima prihvatio se tog izazova i objavio deset knjiga koje su prevedene na ruski, japanski i hrvatski u oko 100.000 primjeraka.
Od ranih dana posebno ga je zanimalo funkcioniranje mozga i računalno simuliranje moždanih aktivnosti. Napravio je znanstvene eksperimente i računalno modeliranje raznih subjekata povezanih sa skupljanjem i pohranom podataka u mozgu i njihovom uporabom u procesu samoorganizacije i donošenja odluka, od otpuštanja kvantnih transmitera s terminalnih nervnih pločica do kompleksnih neuralnih sljedova.

Sažeto o postignućima
Profesor Branko Souček bio je vodeći svjetski stručnjak u dizajnu računalnih sustava za laboratorijsku primjenu. Njegov 256-kanalni analizator, konstruiran na IRB-u bio je prvo računalo razvijeno u Hrvatskoj. Integrirao je brze digitalne sklopove i mala računala i time unaprijedio laboratorijska znanstvena istraživanja, mjerenja i kontrolne tehnike u ranoj fazi digitalne ere. Doktor Souček je teorijski i praktično sustavno prezentirao primjenu u nadzoru eksperimenta, prikupljanju, obradi i simuliranju podataka, s naglaskom na uporabu miniračunala i mikroračunala u procesiranju signala. Kasnije je opisao real-time tehnike primjenjive u mnogim inženjerskim aplikacijama; kao naprimjer u real-time programiranju i izradi sučelja za mini i mikroračunala, u procesiranju signala i kontroli eksperimenata, protegnuvši te tehnike na premošćivanje procjepa između bioznanosti i računalnih znanosti. Javno je promovirao nove uzbudljive tehnologije, primjenu i mogućnosti nove računalne generacije. Predstavio je nove trendove u računalima i kontroli: govorio o biološkim signalima i njihovom procesiranju računalima, predstavljao je sustave učenja, neuralno računanje i genetičke sustave te naglašavao glavne putove u asocijativnim i masovno paralelnim sustavima. Ima zapažene rezultate u modeliranju ponašanja mozga neuralnim i paralelnim računalima, u modeliranju inteligencije, u razvoju algoritama za učenje, modela i zakona u procesima biološkog komuniciranja i razmjeni informacija. Za sav taj svoj iznimno značajan znanstveno-istraživački rad profesor Souček je dobio 2013 Državnu nagradu za životno djelo.

prof. dr. sc. Karolj Skala
Centar za informatiku i računalstvo
Instituta Ruđer Bošković

Branko Souček zvani Pan

Pan, rođen u Bjelovaru 1930. poseban je slučaj. Vrlo komunikativan i otvoren, s izrazito prijateljskim nastupom prema svakome, bez fige u džepu. Pionir je u mnogim područjima. Izraziti individualac, nekonvencionalan u radu i istraživanju i veliki popularizator.

Mnogi ga smatraju utemeljiteljem hrvatskog računalstva zbog 256-kanalnog 16-bitnog analizatora koji je napravio na IRB-u 1958. godine u tehnologiji elektronskih cijevi. Direktor Brookhaven National Laboratoriesa zbog tog je analizatora osobno došao u Zagreb. A onda je ostavio analizator i poveo Pana sa sobom u Ameriku. Prepoznao je pravu vrijednost. Tamo je Pan češće navraćao i uspješno radio na softveru za nuklearne pokuse i na biokomunikaciji. No, nije bio jedini. Tamo je bio i ostao Veljko Radeka, također ruđerovac, veliko ime naše i američke elektronike.

Pan je među prvima u svijetu shvatio neslućene mogućnosti koje u tehničkoj primjeni pruža mikroprocesor koji se s neba pa u rebra iznenada pojavio 1971. kao INTEL-ov proizvod. Pan se primio posla, napisao i objavio prvu ozbiljnu američku, ali i svjetsku, knjigu o mikroprocesorima i mikroračunalima Microprocessors and Microomputers godine 1976. u prestižnoj nakladi J.Wileya. Bila je to bez sumnje kultna knjiga pionirskog doba mikroprocesorske tehnologije koju C. Mead i L.Conway također u kultnoj knjizi Introduction to VLSI Systems (Addison -Wesley Publishing Company, 1980.) navode kao knjigu koju svakako treba pročitati. Iste godine, kad je Pan u Americi objavio svoju knjigu, Steve Jobs je s još dva pajdaša pokrenuo Apple.



Povijesna fotografija prvog hrvatskog računala – 256-kanalnog analizatora koji su 1958. u Institutu Ruđer Bošković izradili vrsni tehničari po projektu Branka Součeka

Ostaje činjenica da je Pan u trenutku pokretanja seminara MIPRO (Međunarodni skup za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, elektroniku i mikroelektroniku) bio prepoznatljiv lik na međunarodnoj mikroelektroničkoj i informatičkoj sceni, u svakom slučaju prepoznatljiviji od ostalih hrvatskih - ili porijeklom iz Hrvatske - znanstvenika u tom području. Zato je MIPRO od prvog dana računao na Pana (ovo nije zbog rime!). Pan je bio zapaženi predavač na nekoliko seminara o primjeni mikroprocesora. Posebno je važan njegov doprinos u pokretanju savjetovanja Nove generacije računala 1986. godine.

Kako je često izbivao iz Hrvatske bio je po nekoliko godina izvan MIPRO scene, a onda bi se iznenada ponovo pojavljivao, uvijek s novim idejama i ostvarenjima. Neki njegovi nastupi za MIPRO govornicom izazivali su kontroverze i otvorenu opstrukciju, no Pan se nikada nije ljutio znajući da se prašina diže za dobrim konjima. Kreativni ljudi uvijek uzburkaju vodu i njihove ideje izazivaju otpor. Primjedbe na njegove nastupe uvijek su imali oni koji su u razvoju računala i mikroprocesora učinili manje od njega. Nisam primijetio da se Pan ljuti na njih. Čak ni da ih žali! Znao je da moraju postojati i takvi. Zakon prirode.

Danas je umirovljeni profesor Sveučilišta u Bariju, gdje uglavnom i živi. Kako je jedan od zadnjih renesansnih mislilaca red je da živi u srcu Mediterana. Veliki je miprovac i dan-danas. Nije naodmet reći da je njegova supruga Snješka, rođena Vojvođanka, ugledna talijanska pjesnikinja, nositeljica niza nagrada za poeziju. Kod nas je, naravno, nepoznata. Pročitajte njenu knjigu Felice specchiamento – Sretno zrcaljenje tiskanu dvojezično i neće vam biti žao. Bit će to vrlo pametno upotrijebljeno vrijeme. Kao i ono koje ste proveli s Panom, ako ste imali tu sreću. Ja, nasreću, jesam.

prof. dr. sc. Petar Biljanović
Hrvatska ICT udruga MIPRO
Hrvatski poluvodički klaster SEMICRO

 

Aktivni promatrač stvarnosti


Feritna kocka – programirljiva memorija izvedena u sklopu 256-kanalnog analizatora

Rođen u stočarstvu odanom bjelovarskom kraju, sin češkog doseljenika Františeka Součeka i energične majke iz kuće Obradovića, Branko Souček je od rane mladosti imao svjetonazor aktivnog promatrača stvarnosti, nevezanog za mjesto, vrijeme i takozvanu objektivnu stvarnost. Nikako nije mogao pasti pod utjecaj svojih susjeda, sugrađana ili sumještana. Bio im je nepripasiv pa se po njihovim kriterijima mogao odmah svrstati među tehnološke izopćenike. Na studij elektrotehnike u Zagrebu doslovce je zalutao jer je s dokumentima zakasnio na studij medicine. U tadašnju obvezatnu vojnu službu nije smio ni priviriti jer je bio sin stranca. Tako, dok su popularna desetorica novoprimljenih asistenata na Odjelu elektronike IRB-a 1954. gubili godine po vojarnama JNA, Branko je praćen oštrim okom šefa Odjela elektronike dr. Maksa Konrada startao s uobičajenim poslovima. No, to mu i nije bilo zanimljivo - on se doslovce zaljubio u digitalnu elektroniku, preteču računalstva i gotovo na svoju ruku počeo konstruirati namjensko računalo - višekanalni analizator nuklearnog zračenja - stroj s magnetskim memorijskim jezgricama, programiran za izvedbu desetak osnovnih naredbi koje su se ugradile u tehnologiju elektronskih cijevi: bistabili su služili kao privremene memorije podataka fizikalnih reakcija s detektora zračenja, a ciklički vezani monostabili izvodili su poznati programski ples: adresiraj memoriju-iščitaj sadržaj-promijeni sadržaj adrese-učitaj promijenjeni sadržaj-vrati se u stanje prihvata. Radni ciklus tog prvog našeg namjenskog računala bio je oko 10 mikrosekundi. Radile su se i inačice s ciklički pogonjenom memorijom od niklene žice...
Kada je konačno 1958. taj 2,3 metra visoki rack s potrošnjom od oko 10 kW bio gotov, sijao je doslovce kao božićno drvce. Strogi Maks Konrad pomalo je vrtio glavom. No, svi su se okupili. Preko svojih veza s Velikom Britanijom i SAD-om, koje su širili ruđerovci, za to su doznali i stručnjaci iz Brookhaven National Laba pa je ubrzo stigao i direktor Higinbottom te je uskoro poveo sa sobom tada već doktoriranog Branka Součeka u New York. Šarmantantan i komunikativan, kakav već jest, Branko je rado prihvaćen od kolega. Rad u New Yorku približio ga je i istraživanjima komunikacije živih bića – seksualno/hraniteljskim razmjenama poziva krijesnica. Ta su istraživanja, izgleda, bila pravičan odjek njegove davne želje za studijem medicine. Kao veza IRB-a te posebno Odjela elektronike koji je u ono doba bio rasadnik istraživača, 1971. godine došli su vlasnici INTEL-a i prikazali svoj najnoviji proizvod četverobitni mikroprocesor no zapravo nisu znali što početi s njim. Souček je bio brži - dobro je poznat njegov vidoviti iskaz: “Prvo je računalo stiglo u ogromnim paketima, a zadnje će stići zalijepljeno transportnom vrpcom ispod stola na kojem će raditi!“
Tada je već ubrzano radio s računalom PDP-8 na prihvatu podataka s fizikalnih pokusa na IRB-u. Radio je i objavljivao rezultate svoje radne grupe.
Višestruki odlasci u SAD, rad u najpoznatijim američkim laboratorijima, izrada serije od 14 znanstvenih monografija za najpoznatije svjetske izdavače u suradnji s istaknutim računalskim stručnjacima, doseg samog vrha računalske tehnologije... sve to nije sprečavalo Branka da ne bude izravan u razgovoru, da se bezrezervno i svakodnevno bori za svoju struku i da ne ostane uvijek zainteresiran za svoja dva omiljena istraživačka područja – komunikacijske kodove kukaca i nove računalske tehnologije – sve obojeno kvantnom komunikacijom. Ipak, priznao mi je jednom kako programerski rad – a i toga je bilo napretek – za njega ostaje enigma. Tako je u jednom američkom istraživačkom centru razvio jedan opsežan računalni program za prikupljanje podataka nuklearnih reakcija. Program je radio izvrsno, osim što bi u jednom trenutku kombinacije dolazaka čestica znao poblesaviti. Pola je godine uzalud pokušavao naći tu pogrešku. Nakon nekoliko godinama, kad se opet pojavio u tom centru vidio je da njegov program i dalje radi – no ni njegovi nasljednici nisu se uspjeli riješiti buga iako su se svojski trudili. Katkad bi - i opet uslijed misterioznih kombinacija vremena dolazaka i amplituda čestica - program naprosto stao.
Branko se nije dao zbuniti malim stvarima. Radio je na više fronti gotovo istodobno: holografska računala, kaotičko programiranje, neizrazita računala, asocijativna računala... i sve to pomiješano s komunikacijom živih bića davalo mu je ulogu osamljenog istraživača, udaljenog od naše istraživačke svakodnevice, zajednice koja ga pomalo i nije trpjela, ali zato dobro podnosi svoje istaknute pojedince. Branko nije zapadao u sličnu grešku – nesebično je dijelio svoje znanje i mogućnosti, bio je osobito velikodušan prema nama mladima. S ponosom mogu reći da smo ostali prijatelji od kasnih šezdesetih do danas. Tako sam imao čast da pri čišćenju već poznate makije u njegovoj salonitnim pločama pokrivenoj skromnoj vikendici pilimo poput dobrih seoskih jarana jedno odeblje stablo. Moram priznati - Branko je vukao pilu s primjetno većom snagom od mene – u duši je ipak ostao pravo seosko dijete, zar ne, sa strogom školom staroga Frante.
Njegov ideal opće računalske inteligencije zasnovan na kvantnim procesima koje je snimao u neuronima pri komunikaciji krijesnica i objasnio kvantno-informacijskom paradigmom spada u dosege koje znanstvenici tek mogu domišljati, a teško da će ih ikad doseći. Današnjem društvu nedostaje ono jednostavno, bregovito i svježinom žive prirode protkano okruženje iz kojega ne šalju u najbolje škole – osim ako im se ne otmu. Poput Branka.

prof. dr. sc. Franjo Jović
Sveučilište Josip Juraj Strossmayer
Elektrotehnički fakultet, Osijek