Uspjeh traži potpuni angažman, potpunu predanost poslu, apsolutnu ljubav prema onomu što radite

Klub 100

U ovom broju naš je gost, autor i savjetnik prof. dr. sc. Darko Gojanović, istaknuti član plejade hrvatskih stručnjaka i znanstvenika koji su svoje osnovno stručno obrazovanje stekli u domovini, a nakon toga bili su prisiljeni potražiti drugu sredinu koja razumije i pruža mogućnost njihovom daljnjem razvoju do punih kapaciteta i čelnih mjesta u najprestižnijim korporacijama i ustanovama razvijenih zemalja.

Čovjek kao i stroj treba biti u stalnom pogonu inače se puno vremena izgubi na zagrijavanje i podsjećanje gdje ste jučer stali

Zahvaljujući svojim mentorima, profesoru Stanku Turku i akademiku Leu Budinu, Darko Gojanović usmjerio se prema području računalske grafike i njene primjene u tehničkim disciplinama i to na Zavodu za elektroniku Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu.
1983. odlazi u SAD i sljedećih 26 godina radi za vodeće svjetske računalske kompanije (Sun Microsistems, Digital Equipment Corporation, Compaq i Intel) kao menadžer-direktor razvoja svih programa za projektiranje računala i mikroprocesora.
2008. odlazi u mirovinu i vraća se u Hrvatsku te postaje redovni profesor računalskih znanosti na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu.
2013. godine osniva kompaniju za proizvodnju robota za primjenu u medicini te 3D pisača.

Kada upoznate osobu takve profesionalne prošlosti, odmah vam je jasno da sva ta bogata znanja i iskustva, bar u osnovnim crtama treba prenijeti svojim čitateljima. Iz opširnih razgovora s profesorom Gojanovićem, za ovaj smo broj izdvojili ono što smatramo gorućim problemom naše zemlje i industrije - kako reformirati zastarjelo i beskorisno visoko obrazovanje mladih da bi se što spremnije uključili u digitalnu i tehnološku budućnost.
Za sljedeći broj, prvi u 2015. pripremamo iz prve ruke analizu profesora Gojanovića o radnoj kulturi svjetskih divova informatičke industrije, o njihovu razvoju, razlozima rasta ili stagnacije i propadanja.


Programiranje nije samo puko programiranje, to je pitanje definicije i sposobnosti raščlanjivanja, strukturiranja i rješavanja problema

OiT: Poslovanje velikih korporacija poput Intela, Sun Microsystemsa i drugih u kojima ste obnašali važne funkcije, teško je uspoređivati s minijaturnim hrvatskim tvrtkama. Ipak, postoje li opća pravila poslovanja koja prema Vašem iskustvu trebaju poštovati i veliki i mali, žele li uspjeti na globalnom tržištu?
Gojanović: Na to pitanje najbolje je odgovoriti natuknicama koje valja upamtiti:

  • Agresivna ulaganja u razvoj budućih tehnologija, proizvoda, procesa projektiranja i proizvodnje
  • Stalna ulaganja u napredak kvalitete i produktivnosti
  • Kupovanje kompanija koje imaju vrijednu tehnologiju da se uštedi na vremenu razvoja
  • Zapošljavanje najboljeg mogućeg kadra
  • Stalna kontrola produktivnosti i otpuštanje neproduktivnih kadrova
  • Stalno ulaganje u obrazovanje zaposlenih
  • Stimuliranje timskog rada
  • Odgovarajuće nagrađivanje razmjer- no uspjesima kompanije na tržištu
  • Održavanje kreativne atmosfere
  • Stalna prisutnost na vodećim sveučilištima da se upoznaju najbolji studenti i da ih se što ranije dovede na praksu u kompaniju. To je najbolji način da se mladi kadar brzo integrira.

Preporuke u obrazovanju

OiT: Namjeravate li se i kako uključiti u promjenu sadašnje obrazovne prakse?
Gojanović:
Uključivat ću se svugdje kao savjetnik svima onima koji mogu cijeniti svjetska iskustva i znanja. Na osnovi vlastitih iskustava predložio bih našim fakultetima sljedeći organizacijski model:

  • ¦ Kao osnova za učenje obvezna videosnimka svakog predavanja. Posebno bih naglasio korištenje snimaka i knjiga s vodećih svjetskih fakulteta
  • ¦ Proučavanje zadanih materijala kao priprema za predavanje
  • ¦ Usmena predavanja služe za nasumičnu provjeru studentskog rada, za odgovore na pitanja, pojašnjenja, odnosno diskusije o temi predavanja, ali na bazi prethodno viđenih i proučenih materijala.
  • ¦ Laboratorijske vježbe, projekti značajne složenosti.

Kako bi se to ostvarilo naše nastavno osoblje trebalo bi provesti jedan semestar po predmetu na eminentnim tehničkim inozemnim sveučilištima, da bi potpuno usvojili sadržaje  i metodologiju pojedinog predmeta u cijelom obujmu predavanja, vježbi i projekata te vjerodostojno i u najvećoj mjeri prenijeli te sadržaje na naše fakultete.
U međuvremenu skrenuo bih pažnju da već postoje goleme količine besplatno dostupnog videomaterijala i informacija u okviru MIT OpenCourseWarea, s videosnimkama i materijalima velikog broja predmeta. Tom formatu pridružila su se i druga sveučilišta pa postoji i mnogo kvalitetnih videomaterijala s indijskih sveučilišta.


OiT: Kako se naši ljudi prilagođuju radu u velikim tehnološkim kompanijama? Mogu li hrvatski stručnjaci postizati zapažene stručne i poslovne uspjehe u suvremenom kapitalističkom okruženju?
Gojanović: Od svih zaposlenih očekuje se marljivost, produktivnost, kreativnost, timska orijentiranost i visoka radna etika. Svi Hrvati koje sam tamo sreo, a također i inženjeri drugih nacionalnosti nekadašnje Jugoslavije, bili su krajnji primjer vrijednosti, radne etike i uspješnosti, vrlo cijenjeni i priznati. Spomenut ću ih samo nekoliko od tisuća naših stručnjaka zaposlenih na odgovornim stručnim mjestima širom svijeta.
Naprimjer, prof. dr. Dalibor Vrsalović s FER-a, moj dobar prijatelj i kolega. Bio je potpredsjednik u AT&T diviziji za sve nove internetske aplikacije; šef stručnog kadra kompanije (CTO) u SUN Microsystemsu; predsjednik Intelove divizije za globalno pružanje računalnih servisa; predsjednik nizozemske kompanije u SAD-u za razvoj pete generacije poslovnog softvera.
Goran Zelić, razvojni je inženjer, jedan od vodećih i najcjenjenijih u Intelu.
Boris Petrov, diplomirao i magistrirao na FER-u, magistrirao MBA na Stanfordu, jedan je od vodećih stratega kompanija u Silicijskoj dolini. Ima svoju konzultantsku tvrtku PetrovGroup.
Pokojni Ivan Pešić, rodom Crnogorac, bio je osnivač i vlasnik vodeće tehnološke kompanije Silvaco u Silicijskoj dolini.
Darko Šimunić u desetak je godina sagradio jednu od najistaknutijih kompanija za strojnu obradu (Darko Precision) u Silicijskoj dolini. Kompanija izrađuje uređaje za proizvodnju čipova najfinije nanotehnologije. Njemu dovode najteže slučajeve strojne obrade koji se drugdje ne mogu obaviti.
Mogao bih tako sastaviti vrlo dugačku listu naših uspješnih stručnjaka u SAD-u i Europi. Provjeravajući osnove za uspješnost mnogih ljudi uključujući i sebe došao sam do osnovne formule koja se zove klub sto.
Što to znači? Raditi osamdeset do sto sati tjedno. To je najmanje dvostruko od regularnog radnog vremena. Zamislite - raditi šesnaest sati dnevno! Pa, još vam ostaje osam sati da nešto pojedete i odmorite se. Uspjeh traži potpuni angažman, potpunu predanost poslu, apsolutnu ljubav prema onome što radite. Posao treba postati vaš život.
Ostvarite li vrhunski proizvod to će vas nositi kroz život, sretat ćete izvanredne ljude koji će vam obogatiti život, putovat ćete cijelim svijetom... samo tako se dolazi do uspjeha. Ti bezbrojni uloženi sati jamče kontinuitet rada i misli. Ako se tako ne radi onda imate start-stop model s puno praznog hoda gdje se čovjek ohladi. A čovjek kao i stroj treba biti u stalnom pogonu inače se puno vremena izgubi na zagrijavanje i podsjećanje gdje ste jučer stali.
Razgovarao sam o tome s jednim inženjerom koji je u Silicijskoj dolini radio na razvoju novog računala i pitao ga što ga motivira, koji mu je cilj? Odgovorio je - želim promijeniti svijet.

3D fenomen
OiT: Ispričajte nam nešto o vašem poduzetničkom pothvatu u Hrvatskoj: 3D printeri, njihov značaj za društvo i gospodarstvo općenito. Vaša aktivnost u vezi s proizvodnjom i plasmanom u Hrvatskoj i izvan nje.
Gojanović
: Godine 2013. osnovao sam kompaniju Darko Strojevi koja razvija glodalice, robote za primjenu u medicini te 3D pisače. S partnerom Gogom Jeličićem počeo sam proizvodnju 3D printera. Ta mala startup kompanija proizvela je prvih deset 3D printera koji pokazuju vrhunsku kvalitetu i privlačnu cijenu za široki krug profesionalaca u raznim područjima primjene. Printer je već privukao dovoljno zanimanja i kompanija se s velikim očekivanjima sprema za skori izlazak na tržište.
Po važnosti 3D printeri su ravni otkrivanju prvih strojeva na paru, otkriću Teslinog AC motora, čipova i računala. Oni su dio nove industrijske revolucije u kojoj sudjeluju roboti. Konačno, 3D printer i jest jedna vrst robota. Iako, da neki stroj zasluži naziv robot, mora imati autonomnu inteligenciju da sam donosi odluke u nekoj situaciji, no većina današnjih robotskih sustava jednostavno izvršava ono što im je zadano.
Mogućnost printanja trodimenzionalnih predmeta nevjerojatno skraćuje vrijeme razvoja novih proizvoda i omogućuje kvalitetniju i jeftiniju proizvodnju. 3D printeri unose revoluciju u demokratizaciju procesa stvaranja i proizvodnje. Svatko će se moći po svom vlastitom izboru i uz minimalnu investiciju uključiti u proizvodnju nečega.
3D printeri će odigrati revolucionarnu ulogu i u poboljšanju kvalitete života, pogotovo u medicini, za ljude koji su stradali u nesrećama, kod nekih kategorija bolesnika, onima koji su životno hendikepirani. 3D printeri već proizvode vilice, kukove, zube, egzoskelete, uši, kosti, automobile, rakete, brodove pa i kuće... Jedina ograničenja ove tehnologije su mašta i programiranje. Zato sam se odlučio na proizvodnju 3D printera.
Poseban je užitak biti na plimnom valu tehnologije i izravno sudjelovati u promjenama svih stvaralačkih i proizvodnih aspekata industrije i medicine. Želja mi je utjecati na društvo u lokalnom okruženju, a s vremenom mnogo šire. Zato sam razvoj i proizvodnju tog printera organizirao na malom otoku Zlarin blizu Šibenika. Naši su otoci gotovo odumrli, mladi ljudi životare ili odlaze na kopno, u gradove. Evo, ta tehnologija je idealna za proizvodnju na otocima. Ne zahtijeva velike investicije, pogone i stručnu radnu snagu, a može jeftino proizvesti svakakve predmete za kojima postoji potražnja.


OiT: Koji su osnovni razlozi da su ti ljudi otišli? Mislite li da bi bili spremni svoj posao prenijeti u domovinu?

Gojanović: Ti uspješni ljudi su nadrasli ovu našu sredinu i morali su otići u svijet u potrazi za boljim uvjetima života i razvoja nego što im je to mogla pružiti domovina. Jednostavno, tu nije bilo uvjeta za učinkovit vrhunski znanstveni i stručni rad. Pokušaj razvoja ovdje bio je čisti gubitak vremena zbog ograničenja koje je postavljao tadašnji sustav. Danas pak, svi oni koji su još aktivni mogli bi pod određenim uvjetima prenijeti u Hrvatsku neke od svojih projekata.
OiT: Kako u svjetlu razvoja tehnologije vidite mogućnosti napretka hrvatskog gospodarstva?
Gojanović: Idealno područje za uključivanje Hrvatske na svjetsku scenu su softverske aplikacije u bilo kojoj domeni. Naši su ljudi nevjerojatno kreativni i sposobni, sve je više primjera svjetski uspješnih malih tvrtki iz Hrvatske. Mediji bi trebali popularizirati i opisati sve te kompanije i njihove uspjehe, prenijeti njihova iskustva i pokazati mladima da je to moguće, primjećujem u posljednje vrijeme to rade značajno više. Samo tako možemo pokrenuti i motivirati mlade da zapnu na studijama i postanu vrhunski stručnjaci koji će naći posla u domovini, ali i imati velike opcije otići gdje god žele, steći inozemna iskustva i vratiti se kući. Svi naši ljudi prepoznat će da je najbolje i najljepše raditi vrhunske svjetske projekte ovdje, u domovini.
Stalna prisutnost predstavnika većih tvrtki na vodećim sveučilištima je provjereni način da se najbolji mladi kadar što brže integrira u gospodarstvo.
OiT: Kako pokrenuti tehnološku proizvodnju u Hrvatskoj?
Gojanović: Softversku je tehnologiju i znanje relativno jednostavno svladati i početi primjenjivati. U Hrvatskoj imamo na stotine kompanija koje su već uvele i svladale tehnologiju u mnogim granama, posebno u arhitekturi i građevinarstvu.
Imamo vrhunsku brodogradnju, ali naš politički i gospodarstveni sustav godinama je ulagao milijarde kuna u potpore umjesto da je dio tog novca investirao u modernizaciju brodogradilišta.
Primjerice, u brodogradilištu je za desetak milijuna eura moguće izgraditi robotizirani sustav zavarivanja i biti zaista konkurentan na svjetskoj sceni. Slično je sa sustavima elektronike i kontrole koji odnose golem dio cijene broda. Umjesto da država i brodogradilišta investiraju u domaći razvoj tih uređaja, radije su ih kupovali u inozemstvu, jer su se mnogi bogatili na maržiranju i korupciji.
OiT: Kakve su danas konkurentske šanse za hrvatske IT proizvode u odnosu na dalekoistočnu i postojeću europsku industriju?
Gojanović: Ni za koga nema ograničenja, najvažnija je kreativnost. Ima li dobru ideju i brzo je razvija svatko može uspjeti. Tu je ključna brzina, jer u trenutku kada vam sine dobra zamisao u svijetu stotine, a možda i tisuće drugih imaju istu ideju. Tko prvi njemu djevojka.
Danas je brzina razvoja proizvoda ključna za uspjeh i konkurentnost. Neke kompanije za bolje iskorištenje vremena i održanje novog projekta aktivnog 24 sata dnevno iskorišćuju razliku vremenskih zona. Ako se projekt vodi u dvije ili čak tri vremenske zone moguće vrijeme razvoja može se skratiti bar na polovicu. Nužna je i sprega i suradnja sveučilišta i industrije. Tu mora postojati razmjena ideja, projekata i ljudi. Odnosi u Silicijskoj dolini su pokazatelj najuspješnijeg modela: zajedništvo sveučilišta, industrije i investicijskog kapitala.

Ovdje se odgajaju kadrovi koji će i nadalje biti jamstvo američke gospodarske premoći

 
MIT - Tehnološki institut u Massachusettsu   Kalifornijsko sveučilište Berkeley
     
 
Sveučilište Carnegie Mellon   Sveučilište Ann Arbor
     
 
Intelova upravna zgrada u Santa Clari   Jedan od Intelovih fabova
     
Glavna upravna zgrada SUN Microsystems

Najvažnije je misliti, ne reproducirati. Misliti i stvarati, kritički razmišljati, a ne učiti činjenice. To je bio i još je problem našeg školstva



OiT: Nekad vrlo visoki standardi hrvatskog visokog školstva nisu se mogli oduprijeti negativnim društvenim promjenama i političkim uplitanjima u obrazovne procese i sadržaje. Možete li naznačiti glavne manjkavosti hrvatskog obrazovnog sustava kad su u pitanju tehničke znanosti i preporučiti promjene na osnovi svjetskih iskustava?

Gojanović: Za razliku od naših fakulteta, na američkim visokim školama veliki je naglasak na praktičnom radu kojemu je cilj provesti studente kroz metode i tehnike moderne industrije uz dodatni naglasak izvođenja projekata u ograničenom vremenu.
Da budem korektan, mogu govoriti objektivno samo o elektrotehničkim i računalskim studijima.
Dakle, studenti provode mnoge sate na konkretnom, praktičnom radu u laboratoriju ili kod kuće, a ujedno imaju redovno sate savjetovanja gdje mogu dobiti pomoć nastavnika.
Važan čimbenik u nastavi je da su sva predavanja snimljena videokamerom i student ih može u proučavati svako doba. Moram naglasiti da usprkos toj mogućnosti nisam primijetio manjak studenata na predavanjima. Važno je i načelo da studenti moraju pročitati prethodno zadane članke ili poglavlja knjige prije predavanja. Tako se prethodno pročitano gradivo dodatno utvrđuje i produbljuje s predavanjem.

Ako si se posvetio prenošenju znanja, onda daj sve od sebe da studentima pružiš najviše što možeš

OiT: Naglasili ste rad u laboratoriju, a praksa?
Gojanović: U Americi se praksi posvećuje velika pažnja. Nije izuzetak da student bude šest mjeseci ili godinu dana na praksi u nekoj kompaniji. Kombinacija studiranja i prakse omogućuje da se ravnopravno uključi u razvojne procese prema svojim sposobnostima. Ponovi li se to dva-tri puta tijekom školovanja, kad student diplomira nema nikakvog problema da se tamo zaposli.
Želimo li da Hrvatska sudjeluje u svjetskoj ekonomiji kroz IT industriju trebaju nam kvalitetni ljudi. Što se tiče mozgovnog kapaciteta, naši mladi dečki to imaju, to su pokazale olimpijade na kojima stalno pobjeđuju. Međutim, treba istražiti kakvog inženjera trebamo, za što ga trebamo i za koga ga obrazujemo. Čini se da naše strukture ne znaju odgovoriti na ta pitanja.


Čuvena Silicijska dolina u zaljevu San Franciska, u Kaliforniji

Kakvi nam trebaju inženjeri? Razvoj IT-a možemo usmjeriti prema programiranju ili prema gradnji sustava. Programiranje nije samo puko programiranje, to je pitanje definicije i sposobnosti raščlanjivanja, strukturiranja i rješavanja problema. Općenito tu cijelu disciplinu nazivamo programsko inženjerstvo, jer riječ programiranje pokriva samo jedan aspekt izvođenja projekta. A u gradnji sustava treba poznavati elektriku i elektroniku, de facto biti u stanju napraviti takav softverski sustav koji se sastoji od programskog i hardverskog dijela jer takav postaje puno vredniji. Što više elemenata inženjer poznaje to će biti kvalitetniji, a njegov proizvod učinkovitiji.
Kakvog si inženjera jedna kompanija može priuštiti da bi sustav zadovoljio njene potrebe? Takvoga koji se nije počeo baviti elektronikom tek na fakultetu nego u osnovnoj i srednjoj školi. Postavljanje pitanja, traženje definicija i odgovora, problemi i njihovo rješavanje... to se mora početi razvijati od malih nogu. Najvažnije je misliti, ne reproducirati. Misliti i stvarati, kritički razmišljati, a ne učiti činjenice. To je bio i još je problem našeg školstva.
Naši studenti provode premalo vremena na rješavanju konkretnih i kompleksnih problema, a te probleme treba postaviti profesor.


Jedan od Intelovih procesora

OiT: Znači li to da je problem zapravo u nastavnom kadru?
Gojanović: O profesoru ovisi velikim dijelom što je dobro i loše u nastavi. Općenito, profesor mora imati što više konkretnog iskustva na projektima u industriji ili za industriju. Profesor mora imati veći projekt, ali taj projekt mora biti znanstveno-stručni ili mora rješavati neki industrijski problem. Dakle, konkretan projekt koji je on u stanju razbiti prvo na razine kompleksnosti i onda razlučiti: o.k. ovo je definicija doktorske teme, ovo je za magistarsku temu, ovo je za diplomske radove, ovo je za te studentske projekte. Studenti rade djeliće u kontekstu nečega velikog, tako da mogu sagledati cjelinu. Rade ono što odgovara njihovom trenutnom znanju, a na svakoj razini ih proširuju koliko god mogu.
S obzirom na to da sam posljednjih četiri-pet godina bio redovni profesor na PMF-u u Splitu, znam da se računalstvo velikim dijelom razvija kroz jezike. Jezik je vrlo važan čimbenik, jer diktira efikasnost realizacije tih programskih sustava. Jedan od prvih jezika bio je Basic. No, to je bilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sad je 2014. a naš profesor je i dalje pričao o svom Basicu. Takvih primjera imate koliko god hoćete, jer profesor jednostavno nije u stanju rasti, ograničen je svojim tezgama, umjesto da stvara moderni curriculum on - tezgari. Osnovni je problem što su naši ljudi stalno pod stresom održavanja standarda i onda nemaju energiju za unapređenje nastave.
Malo koji naš profesor ima europske projekte. Ako nemaš pravi projekt nešto ti nedostaje u razvoju. Ali, ako si se posvetio prenošenju znanja, onda daj sve od sebe da studentima pružiš najviše što možeš.
Svijet se otvorio, edukacija je kroz internet postala globalna, najbolja američka i druga sveučilišta stavljaju svoja predavanja na video i svatko ih može jednostavno dohvatiti preko interneta. Najvažniji dio studija koji nama fali je laboratorij gdje studenti doslovce vježbaju materiju kroz male projekte. I mogućnost, kad negdje zapnu, da odu svom asistentu i dobiju pomoć.
Prema tomu, treba maksimizirati vrijeme u laboratoriju ili kod kuće. Kad mi neko kaže ja ne mogu, nemam čime, nemam gdje, neka radi kod kuće, danas svatko ima kompjutor, komponente su nevjerojatno jeftine. Država bi jednom fakultetu kao što FER, mogla namaknuti dovoljno sredstava da svaki student ima nekoliko tih komponenti, mikrokontrolera.
Bojim se samo da je našim ljudima uništen duh. Ovdje smo svi zaglibili u neimaštini i neznanju. Ali da se izvučeno ne treba puno sredstava, treba samo mnogo volje.

OPEN koncept
OiT: Vaš stav prema paradigmi OPEN koju smo usvojili kao koncept sadržaja ovog časopisa?
Gojanović
: Koncept otvorenog izvora je fundamentalan za ubrzani i kvalitetniji razvoj tehnologija kroz sudjelovanje mnoštva ljudi. Primjerice, mi u Hrvatskoj trebamo svima otvoriti što više projektnih dokumentacija. To je počelo s Linuxom koji je u svoje doba napravio velik utjecaj na kvalitetu i cijenu računalstva.
Naša poduzeća i sveučilišta trebaju sudjelovati u tom procesu otvorenosti. Treba se umrežiti i dijeliti znanja pa makar u nekom ograničenom obujmu. Htio bih, primjerice, vidjeti ostvarenje distributivnog centra za robotiku i automatizaciju između naših vodećih fakulteta i industrije gdje će se ostvariti maksimalna otvorenost dijeljenja znanja kako bi se omogućio ubrzani razvoj, rast i konkurentnost na svjetskom tržištu.