OBLAČNA PROMIŠLJANJA

Privatni oblak - skupa autonomija

Dok je pojam javnog oblaka već toliko u upotrebi da se dobro zna što treba osigurati, pojam privatnoga je mnogo zagonetniji - nije dokraja jasno što zapravo jest i koje karakteristike računalni sustav mora zadovoljiti da bi se zvao privatnim oblakom

PIŠE: MATE STRGAČIĆ

Privatni računalni oblak jedna je od onih stvari koje mnogi spominju, ali rijetki znaju koje osobine podatkovni centar mora imati kako bi bio privatni oblak. Za razliku od javnog oblaka gdje se računalni resursi dijele među brojne krajnje korisnike, resurse privatnoga konzumira samo jedan. 
Jedna od glavnih karakteristika privatnog oblaka je skalabilnost (scalability). Pod tim pojmom podrazumijevamo mogućnost podatkovnog centra - privatnog oblaka da poveća (scale out) svoj kapacitet proporcionalno potrebama te da oslobodi (scale in) dodatne resurse kad više nisu potrebni. Takve modifikacije povećanja ili smanjenja kapaciteta često izvode sami korisnici i one se izvršavaju dinamički u vrlo kratkom razdoblju. 
To nas dovodi do druge karakteristike oblaka - dostupnosti (accessibility). Ta karakteristika definira sučelja kroz koja krajnji korisnici u svakom trenutku mogu modificirati -  povećavati ili smanjivati - računalne kapacitete i to bez pomoći neke treće strane (self service). U idealnom slučaju korisnik nikad ne bi trebao biti svjestan količine računalnih resursa (radne memorije, CPU ciklusa, prostora za pohranu…) koje ima na raspolaganju, no jasno je da oni nisu beskonačni i da ovise o financijskim mogućnostima vlasnika privatnog oblaka.

Baš elastičnost (elasticity) kao treća karakteristika oblaka omogućuje da korisnik nema osjećaj kako su ti resursi ograničeni. Sam pojam oblaka podrazumijeva da će se njegovim resursima služiti više različitih korisnika koji zahtijevaju da su njihove radne okoline jasno odvojene i izolirane od radnih okolina ostalih korisnika. To često nije lak zadatak, jer dok su jedne komponente oblaka zajedničke druge moraju biti strogo odijeljene. Obično se za usporedbu uzima model stambene zgrade gdje svi stanari moraju imati pristup zajedničkim prostorijama poput hodnika ili liftova, no pristup stanovima mora biti strogo kontroliran i ograničen samo na pojedine stanare. 
Zajednički resursi su centralni procesori, radna memorija i mrežna sučelja dok su segmenti sustava pohrane (često je riječ o SAN ili NAS sustavima) jasno podijeljeni među korisnicima. Ta je podjela definirana pojmom višekorisničkog pristupa (multi tenancy). Ako se resursima privatnog oblaka koristi samo jedna tvrtka naplativost po potrošenim resursima nije osobito važna, no ako se njima služi više različitih korisnika kojima se naplaćuje korištenje iznajmljenih resursa, tada je nužan neki model kroz koji se može mjeriti potrošnja.

Slično, ali drukčije

Privatni je oblak konceptualno sličan, ali suštinski ipak dijametralno drukčiji od javnoga, jer zahtijeva da korisnik lokalno implementira i administrira niz hardverskih i softverskih komponenti što iziskuje značajne troškove. S druge strane, jedna od najvećih prednosti privatnog oblaka je ujedno i jedan od najvećih nedostataka onoga javnog. Riječ je o fleksibilnosti odnosno o mogućnosti dodatne konfiguracije različitih servisa unutar oblaka. Iako između to dvoje postoje značajne razlike na krajnju će odluku utjecati niz tvrtkinih zahtjeva prvenstveno u pogledu performansi i cijene, a mnoge će tvrtke morati uzeti u obzir i zakonske propise koji im često zabranjuju da privatne dokumente čuvaju u javnim oblacima čiji se podatkovni centri u većini slučajeva nalaze izvan državnih granica.

Najčešće je javni oblak jeftinija varijanta, no ima iznimaka kod velikih tvrtki koje za usluge javnog oblaka plaćaju skupe mjesečne licence

Kao ni javni oblaci ni svi privatni nisu jednaki i među njima postoje određene varijacije. Investitor privatnog oblaka može sav hardver čuvati kod sebe, ali ga može dati na čuvanje i održavanje i trećoj strani. Dok god poslužitelji unutar podatkovnog centra sadrže podatke samo jedne tvrtke smatra se da je riječ o privatnom oblaku bez obzira što se ti poslužitelji možda ne nalaze pod direktnom kontrolom vlasnika podataka.

Privatni oblak je najčešće izbor vertikalno organiziranih tvrtki iz zdravstvenog i financijskog sektora te različitih državnih agencija kojima je sigurnost na prvom mjestu i nije im prihvatljiv nikakav rizik vezan za podatke. Pri odabiru prihvatljivog modela tvrtka bi trebala odabrati onaj koji najviše odgovara njenom poslovanju uvažavajući pritom sve zahtjeve svoje djelatnosti te ni u kom slučaju ne bi trebala svoje poslovne procedure prilagođavati uvjetima javnog oblaka. 

Kad je vrijeme za implementaciju?

Tvrtka treba odabrati model koji najviše odgovara njenom poslovanju i ni u kom slučaju ne treba prilagođavati svoje poslovne procese uvjetima javnog oblaka

Kao što smo rekli, osnovni nedostatak privatnog oblaka u odnosu na javni je njegova cijena. Prijelaz s tradicionalnog podatkovnog centra (bilo da je riječ o greenfield investiciji ili je podatkovni centar već umjereno virtualiziran) na varijantu privatnog oblaka ni u kom slučaju nije trivijalna i jeftina zadaća. Prije investicije trebali bismo biti svjesni činjenice da nam za izgradnju privatnog oblaka trebaju proizvodi različitih proizvođača te da ćemo rijetko imati dovoljno informatičkog znanja in house pa ćemo se morati obratiti i vanjskim specijaliziranim tvrtkama iz tog područja. 
U najviše slučajeva javni oblak bit će jeftinija varijanta, no postoje slučajevi kad će privatni oblak biti financijski povoljnija opcija. To se prvenstveno odnosi na velike tvrtke koje bi za mjesečne licence usluga javnog oblaka morale plaćati značajne svote. No, gdje je granica kad se privatni oblak isplati više od javnoga? Grupa od nekoliko proizvođača softverskih komponenti za privatni oblak tvrdi da se iznos kreće negdje oko 7000 američkih dolara pa ako na usluge javnog oblaka mjesečno trošimo više od tog iznosa vrijeme je za investiciju u privatni oblak. 
S tom se tezom mnogi ne slažu, jer je odluka o investiciji znatno kompleksnija od puke cijene odnosno broja aktivnih licenci (legislativa i želja za dodatnom fleksibilnošću su tek neki od dodatnih razloga koji mogu utjecati na naš izbor). Pri izgradnji privatnog oblaka svakako bi trebalo voditi računa i o interoperabilnosti s različitim platformama javnih oblaka. Windows Azure i Amazon EC2 samo su neke od popularnih javnooblačnih platformi koje omogućuju izgradnju hibridnih oblaka koji će šifriranim VPN vezama povezivati lokalno i javnooblačno okruženje.

Neka istraživanja pokazuju da Amazonov EC2 oblak ima više od pola milijuna poslužitelja. Procjenjuje se da Microsoft i Google unutar svojih oblačnih platformi imaju svaki više od milijun poslužitelja! (ZDNet)

Ako im je ušteda na prvom mjestu tvrtke bi definitivno trebale tražiti alternativna rješenja te se odmaknuti od ideje privatnog oblaka. Dinamička skalabilnost, agilnost u dodavanju i oduzimanju računalnih resursa te zadržavanje svog digitalnog materijala u lokalnim okvirima osnovne su prednosti investicije u privatni oblak i najčešći razlozi zbog kojih se tvrtke odlučuju za takvu investiciju. Osim tehničkog aspekta priče koji se snažno oslanja na klastere poslužitelja, SAN (Storage Area Network) sustave pohrane i virtualizacijski softver, kod zasnivanja privatnog oblaka valja odgovarajuće prilagoditi i interne organizacijske politike vezane za korištenje njegovih resursa.

A cijena?

Mnoge se tvrtke iznenade kada čuju cijenu jednog suvremenog visoko virtualiziranog podatkovnog centra. No, da bismo razgovarali o cijeni najprije treba spomenuti iskoristivost računalne opreme. 
Rijetki su toga svjesni, no iskorištenost prosječnog podatkovnog centra kreće se u granicama od 10 do 25 %, a ako dostiže tu gornju granicu smatra se da je to iznimno dobro iskorišten podatkovni centar. Virtualizacija i implementacija načela privatnog oblaka pridonose boljoj iskoristivosti, jer se resursi dijele na više pojedinačnih i istodobnih korisnika. Što je više korisnika to je podatkovni centar bolje iskorišten. Pretočeno u brojke, suvremeni podatkovni centri imaju power usage effectiveness (PUE) viši od 2,0. 
Što je taj faktor manji to znači da se više energije troši u jalovi rad informatičke opreme dok njegove više vrijednosti kojima težimo indiciraju da se energija troši u koristan rad. Mnogima će zvučati čudno, no s tehničkog gledišta nije najmudrija odluka imati samo jedan podatkovni centar, jer su svi resursi u jednoj košari. Većina odgovornih tvrtki odlučuje se zbog redundancije za barem dva identična podatkovna centra koji moraju biti geografski dovoljno udaljeni te se često smještaju čak na različite tektonske ploče kako bi u slučaju veće katastrofe na geografskom području primarnog podatkovnog centra ovaj drugi ostao funkcionalan. 
Vjerojatno je suvišno napominjati da informatička oprema svakog podatkovnog centra također mora biti obilna, a pad vrijednosti takve opreme protokom vremena nikako nije zanemariv. Dodatno, tolika količina hardvera zahtijeva mnogo ozbiljniji pristup njenom održavanju. 
Zato prije implementacije privatnog oblaka treba sklopiti ugovore s tvrtkama specijaliziranim na području održavanja informatičke opreme, onima iz zaštitarskog sektora te tvrtkama koje dobavljaju informatičku opremu. Zbog svega toga implementacija privatnog oblaka je dugotrajan proces pri kojemu treba uzeti u obzir različite elemente. Rijetko koja tvrtka ima dovoljno internog IT znanja (osim ako nije riječ o nekom sistemskom integratoru) kako bi sve to iznijela sama pa su kod odluke o investiciji u privatni oblak vrlo izgledni podugovori.