Jesmo li im zanimljivi?

Tko nadzire nadzornike?

Heroj, zviždač, izdajnik, domoljub, disident... to su samo neki od atributa koji su se lijepili uz lik i djelo Edwarda Snowdena, stručnjaka za računalnu sigurnost koji je 2013. godine javno objavio niz NSA-inih povjerljivih dokumenata vezanih za različite akcije koje je ta agencija poduzela pri prisluškivanju mnogobrojnih domaćih i inozemnih dužnosnika.

PIŠE: MATE STRGAČIĆ

Za ekranizaciju te priče zaslužna je Laura Poitras, a film pod naslovom Citizenfour koji govori o tim događajima premijerno je prikazan na New York film festivalu u listopadu prošle godine. Jako su ga dobro ocijenili i gledatelji i struka, no kao i kod ostalih filmova slične tematike, nakon prikazivanja je došlo do polarizacije između onih koji podržavaju Snowdenov čin i onih koji ga zbog svega što je napravio nazivaju izdajnikom. Istina ovisi o gledištu i vrijednosnom sustavu pojedinca pa se nećemo upuštati u moralne sudove već ćemo se zadržati na hladnim činjenicama, a finalnu prosudbu ostavit ćemo svakom od vas. 

1984.

Pojedini službenici američke administracije tvrde da programi koje Snowden spominje nisu zaustavili nijedan teroristički napad na području SAD-a te da je njihova vrijednost u tom pogledu zanemariva

Priča počinje 2013. godine kad je nagrađivana američka redateljica Laura Poitras primila šifriranu e-mail poruku od osobe pod pseudonimom Citizen Four u kojoj joj nudi insajderske informacije o praksi ilegalnog prisluškivanja koje navodno provode NSA i CIA. Laura Poitras već je tada bila poznata u javnosti po svom istraživanju vezanom za tajne programe prisluškivanja koji su se počeli prakticirati nakon terorističkog napada 11. rujna tako da nije slučajno odabrana kao primatelj tog maila. Osoba koja je kontaktirala redateljicu tražila je da se sastanu u Hong Kongu gdje će njoj i još dvojici istraživačkih novinara ispričati sve detalje navodnih afera o prisluškivanju civila od tajnih službi. 

Svi mi koji se služimo internetom u svakodnevnom poslu, za zabavu ili komunikaciju moramo biti svjesni da privatnost na internetu ne postoji, a jedino pitanje koje se postavlja jest koliko vas važnom metom smatra neka služba koja ima sredstva i infrastrukturu za nadzor vaše komunikacije

Razgovori su se odvijali tijekom nekoliko dana u hongkonškom hotelu Mira, a pokazalo se da je insajder zapravo Edward Snowden, sistemski administrator i stručnjak za računalnu sigurnost koji je tijekom svoje karijere radio u državnim agencijama CIA i NSA, odnosno u njihovim kooperantskim tvrtkama. Snowden je novinarima otkrio kako je NSA od svih telefonskih kompanija u Americi dobivala ispis poziva korisnika njihovih usluga, otkriveni su detalji PRISM i XKeyscore programa koji su NSA agenciji omogućavali da od tehnoloških divova poput Facebooka, Microsofta i Googlea izvuku niz korisničkih podataka koje su tvrtke obvezne predati toj agenciji. Ista je agencija tijekom određenog razdoblja prisluškivala vođe svjetskih velesila poput njemačke kancelarke Angele Merkel te brazilske predsjednice Dilme Roussef. 

Ako ste vjerovali da je vaša komunikacija putem SSL protokola zaštićena od prisluškivanja, razmislite još jednom. Snowden tvrdi, ako vas NSA smatra važnom metom može lako probiti enkripcijske algoritme koji danas predstavljaju standard za šifriranu internetsku SSL komunikaciju. Na svjetlo dana izašli su i projekti poput Tailored Access Operations odreda koji sačinjavaju elitni hakeri, a zadaća im je kompromitacija računala pojedinih visoko profiliranih meta. 
Kompromitirajuće priče nisu se zadržale unutar američkih granica pa je spomenuta i uloga britanske špijunske agencije (GCHQ) koja je diljem svijeta prisluškivala optičke kablove i tako skupljene podatke dijelila s NSA agencijom kroz projekt Tempora. Nakon mjesec dana Snowden je napustio Hong Kong i zaputio se prema Ekvadoru gdje je navodno želio zatražiti politički azil. Moskva je trebala biti samo jedna od stanica na putu, no tijekom leta poništena mu je američka putovnica tako da je nakon slijetanja u moskovsku zračnu luku Šeremetjevo Rusija postala njegovo trajno boravište. Po jednoj je teoriji američka administracija namjerno pustila Snowdena do Moskve i ukinula mu putovnicu tek tijekom putovanja kako bi ga mogli proglasiti ruskim špijunom dok neki tvrde da su ga u Rusiji zadržale ruske tajne službe koje toliko dragocjenom izvoru informacija nisu dale da presjedne u zrakoplov za Kubu odakle je trebao poletjeti prema Ekvadoru.

Echelon – postanak

Echelon danas predstavlja vjerojatno globalno najveći sustav za prikupljanje informacija iz različitih izvora. Uz njegovu pomoć još se 1979. godine mogla izolirati i prisluškivati točno određena osoba. Godine 1984. sateliti tog sustava mogli su vidjeti detalje na površini veličine poštanske marke. Prilično je teško zamisliti koje su mu mogućnosti danas. S obzirom na to da danas kao komunikacijski medij prevladavaju optička vlakna, prislušne se postaje lociraju na njihovim velikim križanjima. 
Prije petnaestak godina takva su križanja bila malobrojna i većina se internetskog prometa usmjeravala kroz čvorišta u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu pa je iz tog doba poznata i  afera Room 641A kad je jedno telekomunikacijsko čvorište u San Francisku NSA agencija koristila isključivo za prisluškivanje telefonskih razgovora, e-mail poruka i web-pretraga. 
Danas tih čvorišta ima puno više pa za instalaciju nadzorne opreme treba raditi s administracijom države na čijem se području nalazi konkretno čvorište. Temelje tom sustavu udarilo je još 1971. pet zemalja: SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, Kanada i Novi Zeland za prisluškivanje vojnih i diplomatskih komunikacija koje su se odvijale između SSSR-a i njegovih saveznika. 
No, cijela priča oko razvoja špijunske infrastrukture počinje mnogo prije – završetkom Drugoga svjetskog rata. Poniklo iz vojne industrije, američko se mirnodopsko gospodarstvo uvelike oslanjalo na obavještajni aparat koji je prikupljao informacije iz različitih komunikacijskih izvora. Bilo bi naivno vjerovati da će se nakon rata moćne britanske i američke tajne službe jednostavno povući i napustiti dugo godina građenu i tada već jako dobro uhodanu i moćnu obavještajnu infrastrukturu. Naprotiv, one su se udružile te tajnim ugovorima SIGINT i COMINT obvezale na dijeljenje informacija. Godine 1946. u tu su priču multilateralnim ugovorima uključeni i britanski Commonwealth partneri: Kanada, Australija i Novi Zeland. O tajnosti tog ugovora poznatog i kao Five eyes ugovor  dovoljno govori informacija da do 1973. godine detalje o njemu nisu znali čak ni premijeri Commonwealth partnera. 
Nedavno objavljeni tajni ugovori pokazali su da su tajne službe tih zemalja imale velike ovlasti i da se nisu previše opterećivale etikom pa im je malo toga bilo izvan domašaja. Iz te je suradnje izniknuo ECHELON, sustav koji se danas može smatrati globalnim nadzornim aparatom u službi SAD-a. Tko su žrtve? Malo je vjerojatno da bi to bile nerazvijene afričke ili južnoameričke zemlje. Puno je realnije da će se pod lupom tog sustava (osim terorističkih ćelija) naći industrijski najrazvijenije zemlje Europske unije i Kina. Da bi stvar bila zanimljivija, Snowden tvrdi kako i razvijene zemlje Europske unije često surađuju i razmjenjuju informacije s Five Eyes grupom. Vrlo često su kolateralne žrtve - ako se nađu na meti - i fizičke osobe koje nemaju gotovo nikakve šanse da se zaštite.

Nakon Snowdenovih objava, ruski FSO (zadužen za sigurnost komunikacije najviših dužnosnika) predložio je da visoko pozicionirani dužnosnici ruske administracije pišu osjetljive dokumente isključivo na pisaćem stroju, jer tvrde  da ne postoji sto posto sigurna zaštita koja će osigurati integritet i sigurnost dokumenata pohranjenih na računalu. (2.bp.blogspot.com)

Sigurnost ili privatnost?

Bilo bi naivno vjerovati da se takvi incidenti nisu događali i prije Snowdena te da se neće događati ubuduće. Ono što ovu priču izdvaja od mnogih sličnih je medijsko praćenje cijelog slučaja. Računalni crv Stuxnet koji je trebao uništiti iranske pogone za obogaćivanje urana, hakiranje Sony Pictures studija i niz sličnih incidenata govori nam da cyber rat između velesila itekako bjesni, no tek nam veći incidenti pokažu što se događa ispod površine. Svi mi koji se služimo internetom u svakodnevnom poslu, za zabavu ili komunikaciju moramo biti svjesni da privatnost na internetu ne postoji, a jedino pitanje koje se postavlja jest koliko vas važnom metom smatra neka služba koja ima sredstva i infrastrukturu za nadzor vaše komunikacije. Postavlja se i pitanje koliko smo vlastite privatnosti spremni žrtvovati nauštrb opće sigurnosti? Ni na trenutak ne smijemo pomisliti da tako prikupljene informacije služe isključivo u svrhu zaštite civila. Takvi su sustavi idealni za industrijsku špijunažu i najčešće služe baš tomu. Poznat je slučaj kad su američke obavještajne agencije iskoristile sustav Echelon za krađu povjerljivih podataka vezanih za razvoj vjetroturbina njemačke tvrtke Enercon.

Mi kao nacija trebamo otvoriti diskusiju o zakonskom okviru koji definira nadzor digitalnih komunikacija. Ne želim živjeti u svijetu ograničene slobode i velike sigurnosti kao ni u svijetu velikih sloboda, ali upitne sigurnosti.
Michael Rogers, 
voditelj NSA agencije

Nakon afere sa Snowdenom, voditelj NSA agencije Michael Rogers krenuo je u snažnu kampanju kojom želi mlađoj populaciji približiti rad NSA agencije. U rečenici kojom će zasigurno privući brojne wannabe hakere tvrdi da će im NSA omogućiti da se bave izvanrednim stvarima koje su legalne jedino pod okriljem te agencije.  (wtkr.com)

Koliko se skuplja privatnih informacija? Služe li prikupljene informacije isključivo za  zaštitu civila? Tko sve ima pristup informacijama? To su tek neka od pitanja na koja vjerojatno nikada nećemo dobiti odgovor, ali su od presudne važnosti u prosudbi vrijednosti neke obavještajne agencije ili strategije. Snowden tvrdi da se povjerljive informacije o civilima dijele prilično liberalno u obavještajnim krugovima i da razina etičnosti nije previsoka. S druge strane, po navodima voditelja NSA agencije Michaela Rogersa, Snowdenove su im objave uvelike otežale posao pa je tako Al Qaeda s nekoliko videouradaka upozorila svoje saveznike da izbjegavaju određene komunikacijske kanale putem kojih američke tajne službe mogu pratiti njihovu komunikaciju. Navodno je nakon Snowdenovih objava i ISIL promijenio način komunikacije što dodatno kompromitira njegov čin. No, zasigurno, Snowden je inicirao otvoreniju komunikaciju oko privatnosti i sigurnosti iako pojedini analitičari tvrde da je ta bitka već gotova i da je privatnost uvjerljivo poražena. Ako je to imalo utješno, većina nas se dragovoljno odriče privatnosti objavom najosobnijih informacija na različitim društvenim mrežama tako da su Tempora i slični projektni često suvišni. Duh je već pušten iz boce, a ono što bi nas trebalo ozbiljno zabrinjavati je neetičnost analitičara i loša analitika prikupljenih podataka.


Američka administracija ne boji se zviždača kao što sam ja. Mi smo nemoćni da promijenimo bilo što. Američka se administracija boji informiranih i ljutih građana koji zahtijevaju poštenu vladu koja se drži ustava i zakona. 
Edward Snowden, WikiLeaks

PowerPoint slajd poznat po smješku  pokazuje kako NSA može prisluškivati šifriranu  SSL komunikaciju između Googleovih podatkovnih centara i javnog interneta. Kad je to objavljeno Google i ostale tehnološke kompanije uložile su znatan trud da poboljšaju sigurnost svojih sustava. (www.washingtonpost.com)

MediaBytes

EDWARD SNOWDEN VIA REDDIT:
 
“We can devise means, through the application and sophistication of science, to remind governments that if they will not be responsible stewards of our rights, we the people will implement systems that provide for a means of not just enforcing our rights, but removing from governments the ability to interfere with those rights....You can see the beginnings of this dynamic today in the statements of government officials complaining about the adoption of encryption by major technology providers. The idea here isn’t to fling ourselves into anarchy and do away with government, but to remind the government that there must always be a balance of power between the governing and the governed, and that as the progress of science increasingly empowers communities and individuals, there will be more and more areas of our lives where -- if government insists on behaving poorly and with a callous disregard for the citizen -- we can find ways to reduce or remove their powers on a new -- and permanent -- basis.”