Pred odlukama smo koje će imati neslučen utjecaj na život sljedećih generacija i položaj Hrvatske u globalnom društvu nacija

Digitalni rascjep... na kojoj smo strani?

Digitalizacija, odnosno primjena suvremene ICT tehnologije u državnoj upravi i gospodarstvu je conditio sine qua non povećanja produktivnosti i konkurentnosti zemlje. Tu nije u pitanju samo poželjno povećanje društvenog proizvoda i blagostanja nacije koje omogućuju nove tehnologije već je riječ o imperativu zadržavanja priključka s ostalim zemljama u uvjetima rastućih kompetitivnih pritisaka globalizirane ekonomije. Gdje smo sad u tom pogledu?

PIŠE: BORIS ŽITNIK

Prema DESI indeksu (Digital Economy and Society Index) kojim Eurostat mjeri stupanj digitalizacije zemalja,  Hrvatska je 2015. zauzela 24. mjesto među 28 članica Europske unije. A u našem društvenom proizvodu ICT industrija sudjeluje s oko tri posto, dok je to u OECD zemljama oko šest posto.
Zašto je tako ako imamo na umu da je kroz proteklih dvadesetak godina doneseno nekoliko strateških dokumenata o razvoju tog područja, obilje papira, formirane su komisije i radne grupe kojima je bio zadatak da se taj jaz smanji. Zašto strategije nisu provedene, a papiri i komisije kao da su samo fingirale neku aktivnost?  


Dosad čelni ljudi zaduženi za digitalizaciju nisu imali kompetencije, ali ni stvarnu moć unutar državne administracije, niti su raspolagali odgovarajućim proračunom, a nije bilo ni želje ni političke odlučnosti da se provede digitalizacija

Da se zaista dogodi istinska digitalizacija treba ukloniti nekoliko ključnih ukorijenjenih prepreka. O tomu kako će biti otklanjane ovisi i tempo digitalizacije. Započnimo s jednom jednostavnom istinom. Informatizacija ili digitalizacija znači transparentnost. Ako nema istinske želje za transparentnošću nema ni uspješne digitalizacije. Naučio sam to od Borisa Sakača, jednog od doajena naše informatike. Pa, kakva nam je u cjelokupnom društvu bila želja za transparentnošću takav nam je i stupanj digitalizacije.

Informatizacija ili digitalizacija znači transparentnost. Nema uspješne digitalizacije ako nema istinske želje za transparentnošću. A tu je riječ o gubljenju interesno unosnih pozicija i strahu od neizvjesnih i zahtjevnih promjena koje mogu značiti materijalne gubitke, sve do gašenja vlastitog radnog mjesta. I zato najveća prepreka u implementaciji informatičkih projekata nije tehnologija već otpor transparentnosti što posebno vrijedi za ljude na visokim političkim funkcijama, no ide i niže sve do pojedinih zaposlenika.

Jer, prepreke transparentnosti su goleme i žilave.
Tu je riječ o gubljenju interesno značajnih lukrativnih pozicija, neznanju i (ne)spremnosti na učenje te strahu od neizvjesnih i zahtjevnih promjena koje mogu značiti materijalne gubitke, sve do gašenja vlastitog radnog mjesta. I zato najveća prepreka u implementaciji informatičkih projekata nije tehnologija već otpor transparentnosti. To posebno vrijedi za ljude na najvišim političkim funkcijama, no ide i niže sve do pojedinih zaposlenika.

Kad govorimo o digitalizaciji Hrvatska zapravo ima dvije slike:
Prva se odnosi na bankarstvo i financije, telekom industriju, dio maloprodaje te tridesetak hrvatskih blue chip kompanija koje su što se tiče digitalizacije potpuno u tijeku s globalnim kretanjima. Te tvrtke same brinu o svojoj digitalizaciji i u tome su uspješne pa im ne trebaju nikakve državne strategije.
Drugi, neusporedivo veći dio te priče je digitalizacija države, državnih poduzeća, države kao servisa za gospodarstvo i građane te digitalizacija 95 posto ostalih hrvatskih poduzeća.

Riječ je o stvarnom digitalnom rascjepu - na jednoj strani su telekom i financijski sektor (u stranim rukama) te nekoliko hrvatskih blue-chip kompanija, a na drugoj svi ostali. Na ovoj drugoj ozbiljno šepamo i o toj Hrvatskoj pišemo u ovom članku.
Evo u čemu vidim korjenite prepreke uspješnoj digitalizaciji državne uprave (G2G), države kao servisa za gospodarstvo (G2B) i građana (G2C) te samog gospodarstva (B2B i B2C). Fokusiram se na nekoliko ključnih točaka:

! Prvo, ne postoji središnje mjesto za upravljanje i nadzor digitalizacijskog procesa. Tu mislim na točku u kojoj se sjedinjuje znanje, politička volja i autoritet, financije, ljudski resursi i središnja nabava, što su nužni uvjeti za kvalitetno i učinkovito vođenje tog procesa. (To dosadašnji razni oblici ureda za e-Hrvatsku nisu imali i nisu ni mogli polučiti rezultate). Naime, povijesno gledano briga za informatizaciju bila je raspršena u niz resora. To je  najprije bilo Ministarstvo obrazovanja i tehnologije vezano uz brigu za razvoj tehnologije u zemlji pa gospodarski resori koji bi trebali pratiti ICT industriju, Ministarstvo uprave zaduženo za informatizaciju rada državnih tijela... Tu su onda i sva ministarstva koja se - svako za sebe - brinu samo za svoju informatizaciju, da budu servis za gospodarstvo i građane i onda je u sve to s ograničenim mandatom uklopljen i Ured za e-Hrvatsku. I tako imamo niz informatičkih otoka koji ne komuniciraju i ne surađuju, svaki vodi svoju nabavu (i čvrsto je drži u šakama), nema kritičnu masu IT profesionalaca, znanja i financijskih sredstava za ozbiljne iskorake. Ukratko, imamo nepovezane, raspršene ljudske resurse i opremu, netransparentnost... i značajne svote poreznog novca utrošenog uzalud.
Koliko je to važno pitanje vidi se i iz jedne zanimljive situacije. Prethodna vlada ukinula je samostalni Ured za e-Hrvatsku i pretvorila ga u jednu od uprava u Ministarstvu uprave. Logično, mnogi su u tomu vidjeli daljnje smanjenje ionako ograničene uloge ovog tijela. Međutim, pokazalo se da sad Ured za e-Hrvatsku ima autoritet barem nad informatičkim resursima i informacijama iz resora u koji je uklopljen (koji prijašnji izdvojeni ured nije imao) i onda su tu napravljeni neki značajniji pomaci u povezivanju raznih registara na osnovi OIB-a, uvedene su nove usluge, primjerice e-Građani.


!Sljedeći veliki problem je nepovezanost digitalizacije s domaćom IT industrijom te njeno mjesto i uloga u tom procesu. A to su izuzetno važna pitanja: koliko radnih mjesta kreira IT industrija, koliki je njen doprinos društvenom proizvodu, koliko izvozi i koliko je osposobljena konkurirati za poslove digitalizacije koje naručuje država. To pak proizlazi iz činjenice da Ured za e-Hrvatsku uopće nije u svom mandatu pratio hrvatsku IT industriju ni vodio brigu o njoj. S druge strane, Ministarstvo gospodarstva koje je o tome trebalo voditi računa sve donedavno nije imalo ni referadu o IT industriji, a kamoli da je kvalitetno pratilo i usmjeravalo njenu sudbinu. Ta dva tijela o tome nisu ni mogla razgovarati. A država s javnim poduzećima najveći je pojedinačni kupac, regulator i nositelj ekonomske politike, čime presudno utječe na dobrobit hrvatske informatičke industrije.
Sve do prije dvije-tri godine digitalizacija se spominjala samo u stručnim medijima i strukovnim organizacijama. Oni koji odlučuju o javnom interesu premalo su znali o digitalizaciji ili je nisu vidjeli kao izuzetno značajno područje. Globalni megatrend i jedna od najpropulzivnijih industrija današnjice jednostavno nije bila na radaru naših političara i utjecajnih medija. Govorilo se o brodogradnji, turizmu, poljoprivredi... ali ne o informatici koja zapošljava oko 44.000 radnika. Nasreću, kad se počelo diskutirati o donošenju Industrijske strategije, a i pod utjecajem Europske unije koja digitalizaciji daje velik značaj, situacija se mijenja.  
!Ključno pitanje digitalizacije je i izbor čelnih ljudi u državnoj upravi, koji trebaju osmisliti digitalizacijske procese i njima rukovoditi. Digitalizacija je kompleksno i međuovisno isprepleteno područje koje implicira kompetencije:

Globalni megatrend i jedna od najpropulzivnijih industrija današnjice jednostavno nije bila na radaru naših političara i utjecajnih medija. Govorilo se o brodogradnji, turizmu, poljoprivredi... ali ne o informatici koja zapošljava oko 44.000 radnika. Ministarstvo gospodarstva koje je trebalo pratiti razvoj hrvatske IT industrije sve donedavno nije imalo ni referadu o IT industriji, a kamoli da je kvalitetno pratilo i usmjeravalo njenu sudbinu. ICT

  •  za praćenje i sagledavanje razvoja informatičke i telekomunikacijske tehnologije i njenih efekata na poslovne procese i način života
  •  osmišljavanje organizacije, institucijskih okvira i legislative vezane uz digitalizacijske procese
  •  procjenu koristi i troškova, utjecaja na društveni proizvod i broj zaposlenih u zemlji,
  •  osiguranje ljudskih i financijskih resursa
  •  praćenje i analiziranje kretanja na ICT tržištu i industriji u zemlji i svjetskih iskustava
  •  poznavanje i suradnja sa zajednicom sudionika na tom području (gospodarstvo, građani, akademija, mediji) i
  •  formuliranje strategije i učinkovit nadzor njenog provođenja.

To su ujedno i zahtjevi koji se postavljaju pred čelne ljude u državnoj upravi. Po mojoj skromnoj procjeni dosad čelni ljudi zaduženi za digitalizaciju nisu odgovarajuće kompetencije za ispunjenje tih zahtjeva. K tome nisu imali stvarnu moć unutar državne administracije, niti su raspolagali odgovarajućim proračunom, a nije bilo ni želje i političke odlučnosti da se provede istinska digitalizacija. Godinama pratim tu scenu i smatram da je ključno dobiti na čelo institucije nekoga tko zna i tko je spreman na odlučne korake.

Digitalizacija u mandatu prošle vlade

Za mandata prošle vlade Uprava za e-Hrvatsku se fokusirala na tri područja:

  •   povezivanje oko 250 odvojenih državnih registara uvađanjem interoperabilnosti temeljene na  OIB sustavu i Government Service Bus rješenju te priprema odgovarajućih zakonskih pretpostavki kao što je bilo donošenje Zakona o državnoj informacijskoj infrastrukturi  
  •  razvoj e-Usluga za građane i tvrtke, odnosno pružanje mogućnosti infrastrukture povezanih registara kao uslugu građanima i gospodarstvu te
  •  objedinjavanje svjetlovodne infrastrukture javnih poduzeća u OiV-u s ciljem izgradnje dostupnijeg širokopojasnog interneta u cijeloj zemlji.

Što je od toga ostvareno? Uprava za e-Hrvatsku pri Ministarstvu uprave povezala je niz registara, ali - kako smo već rekli - riječ je uglavnom o registrima u njihovoj nadležnosti. Ukupno uzevši napravljeni su pomaci iako i tu još predstoji puno posla. Donesen je zakon o informacijskoj infrastrukturi. U pogledu razvoja usluga za građane razvijen je sustav e-Građani (internetska komunikacija države i građana koja trenutno pruža građanima 24 e-usluge s oko 200.000 korisnika).
Međutim, kod usluga za gospodarstvo stvari se nisu pomakle dalje od početka. Izostali su  projekti koji bi trebali pospješiti primjenu informatike i digitalizaciju u gospodarstvu. Što se tiče objedinjavanja svjetlovodne infrastrukture javnih poduzeća, početkom 2014. započela je integracija mreža sedam javnih tvrtki pod kapom OiV-a, ali stvari su komplicirane s obzirom na prijepore o nositelju modernizacije infrastrukture u zemlji i neizvjesno je kakva će biti daljnja sudbina tog projekta.

Kroz posljednje četiri godine učinjen je korak naprijed u području digitalizacije državne uprave i pružanju online usluga građanima iako se pojedini projekti, kao primjerice centralni obračun plaća, e-Spis, SocSkrb, objedinjavanje gruntovnice i katastra, razvlače godinama

Najznačajniji informatički projekti prošle vlade su: fiskalizacija (rješenje za praćenje gotovinskih transakcija koje je smanjilo poreznu evaziju i troškove poreznog nadzora), COP (centralni obračun plaća i HR rješenja za 250.000 zaposlenika u 2200 institucija u javnom sektoru), SocSkrb (informacijski sustav koji objedinjuje rad 80 centara socijalne skrbi u zemlji i koji opslužuju više od 300.000 korisnika) te e-Spis (digitalno praćenje i upravljanje sudskim spisima i upravljanje sudovima). Tu treba napomenuti da je fiskalizacija realizirana u rekordnom roku, za manje od godinu dana i primjer je da se može kad se hoće, dok su kod ostalih stavljena u funkciju rješenja na kojima se rad razvukao i na desetak godina.  Ostali realizirani projekti bili su: ZIS (Zajednički sustav zemljišnih knjiga i katastra); eJOPPD (izvještavanje o ukupnim primicima zaposlenika); e-Upisi (prijava i upis učenika u srednje škole); Portal otvorenih podataka  (prikupljanje i distribucija otvorenih podataka javnog sektora kako bi se dodatnom obradom komercijalizirali); e-Prijava i e-Radna knjižica (online prijava u mirovinski sustav i praćenje radnog staža zaposlenika); e-Dozvola (sustav praćenja i izdavanja građevinskih dozvola) i e-Naručivanje (online naručivanje pacijenta na sekundarne pretrage u zdravstvu) itd.

Umjesto središnjeg mjesta za upravljanje digitalnim procesima imamo niz informatičkih otoka koji ne surađuju, svaki čvrsto drži u šakama svoju nabavu (i), nemaju kritičnu masu IT profesionalaca, znanja i financijskih sredstava za ozbiljne iskorake

Ta su nastojanja bila popraćena i povećanim financijskim ulaganjima iako o konkretnim pokazateljima nema javnih informacija, što je potpuno u skladu s dosadašnjom praksom da takvi podaci nisu jasno i vidljivo raspoloživi. No, u posljednje dvije godine raste ukupni prihod informatičke industrije. Jedan dio tog rasta može se objasniti probuđenim izvozom, ali jedan dio je i odraz povećane državne IT potrošnje. Na to upućuju i podaci o javnim IT nabavkama, koji iz godine u godinu ukazuju na rast vrijednosti sklopljenih ugovora države s informatičkim tvrtkama.
Sve to govori da je kroz posljednje četiri godine u području digitalizacije državne uprave i pružanju online usluga građanima učinjen korak naprijed iako se zna da se pojedini projekti, kao recimo centralni obračun plaća, e-Spis, SocSkrb... da ne spominjemo objedinjavanje gruntovnice i katastra, razvlače godinama. Sve to još je daleko od željenog i potrebnog da bi se smanjio jaz u digitalizaciji, o kojem nam svjedoči DESI indeks. Tu je široka lepeza zadataka i aktivnosti: provedba strategije i osmišljavanje mjera industrijske politike vezanih uz IT industriju; osiguranje kvalitetne i jeftinije širokopojasne veze, svladavanje prepreka pri potražnji, posebno za mala i srednja poduzeća (e-Usluga države prema gospodarstvu, e-Račun primjerice), izgradnja privatnog oblaka državne uprave, daljnja digitalizacija u javnoj upravi, zdravstvu, obazovanju, sudstvu ... briga o tomu da se poveća broj stvarnih korisnika državnih servisa (promocija, edukacija, zakonska prisila).  Tu su i pitanja uloge državnih IT tvrtki (Apis IT, Fina, CARNet, Srce) u odnosu na privatnu domaću IT industriju kao i pitanje  podružnica globalnih informatičkih tvrtki u zemlji. I, nadasve, svladavanje prepreka digitalizaciji o kojima smo govorili u prvom dijelu. Vidjet ćemo kako će se sa svim tim izazovima nositi nova vlada.

Od informatizacije do digitalizacije

Ključni igrači, događaji i projekti hrvatske informatizacije

1991. započinje projekt CARNet. CARNetov čvor povezan je s Austrijom 1992. čime  postaje dio svjetske internetske mreže. CARNet postaje zasebna državna ustanova početkom 1996. godine. Godine 2014. broj priključaka na širokopojasni interent penje se na 1,34 milijuna.
1992. utemeljena tvrtka In2 Ante Mandića, danas vodeća regionalna softverska kuća s više od 500 zaposlenih.
1992. Student Stanislav Prusac pokreće i vodi razvoj prvog hrvatskog programa za obradu teksta, Polar Office.
1993. osnovana tvrtka Logos Dražena Pehara koja postaje vodeći specijalist za rješenja online bankarstva. Logos  2010. godine postaje dio Asseco SEE-a.
1995. utemenjen SAP Hrvatska kao petogodišnja franšiza SAP A.G. Tvrtka u vlasništvu Bernarda Ćatića lokalizira SAP R/3 sustav čime je popločen put za snažan prodor kompanije na domaće ERP tržište, posebno za najveća poduzeća u zemlji. Godine 2000. SAP osniva podružnicu u zemlji, a Čatićeva tvrtka se preimenuje u b4b i ostaje najveći SAP implementator u regiji.
1995. utemeljen M San Stipe Matića (danas M San Grupa) najveći IT vendor u zemlji i regiji. Godine 1998. zasjeda na čelo ljestvice IT tvrtki po prihodu i to mjesto drži do danas.
1996. započije  redovni rad prvog komercijalnog pružatelja internet usluga, Hrvatske pošte i telekomunikacija.
1997. osnovan Microsoft Hrvatska, prvi izvršni direktor Goran Radman.
1998. utemeljen ured HP-a, direktor Marin Tadić.  Godine 2001. HP Hrvatska prerasta u d.o.o.
2000. osnovan Ured za internetizaciju kao stručna služba Vlade RH. Na mjesto ravnatelja postavljen dr. Mladen Mauher.    
2000. Arian Stipić iz Softpro Tetrala razvija napredno OLAP rješenje koje dobiva prestižno priznanje globalne Microsoft zajednice.
2001. među prvima u svijetu u Zagrebu se uvodi sustav plaćanja parkinga putem mobilnih telefona m-parking. Aplikaciju su razvili Rao i Zagrebparking. Danas se to rješenje primjenjuje u četrdesetak gradova u zemlji i petnaestak u svijetu.
2002. usvojena Strategija razvitka Republike Hrvatska u 21. stoljeću; separat: Informacijska i komunikacijska tehnologija. Voditelj projekta dr. Leo Budin.
2003. početkom godine započinje liberalizacija telekomunikacijskog tržišta. 2004. Deutsche Telekom kupuje većinski dio Hrvatskog Telekoma.
2003. Ericsson Nikola Tesla ulazi na IT arenu. Formiran je odjel e-sustavi s ciljem pružanja IT usluga. Cilj je tvrtke zauzeti značajnu ulogu na lokalnom i regionalnom tržištu IT usluga, posebno u sektoru zdravstva.
2003. formiran Središnji državni ured za e-Hrvatsku na čelu s državnim tajnikom Miroslavom Kovačićem. Ured priprema akcijski plan  e-Hrvatska 2007,  One-Stop-Shop (HITRO.hr) projekt i Strategiju razvoja širokopojasnog interneta.
2004. započinje rad na izgradnji informacijskog sustava kontrole državne granice (NBMIS)  koji predstavlja pripremu granične policije za šengenski režim. Projekt je proveden u tri faze i završen u  ožujku 2013.
2005.  INA implementira SAP ERP rješenja (myBusiness Suite i  Oil and Gas Solution). Na projektu su bili angažirani IBM, Fornax, S&T i CROZ.  Projekt je završen u dvije godine. S ukupnom vrijednošću od  82 milijuna dolara to je i danas najveći informatički projekt u državi.
2005. započinje projekt razvoja računalno-komunikacijske mreže tijela državne uprave (HITROnet), koji vodi Fina. Završetkom prve faze 34 ministarstva i drugih državnih insitucija u gradu Zagrebu povezano je zajedničkom mrežnom infrastrukturom.
2006. donesen je Strateški okvir za razvoj 2006-2013; odjeljak: Znanost, tehnologija i informacijsko-komunikacijska tehnologija.
2007. objavljene su  Preporuke za povećanje konkurentnosti ICT sektora u Republici Hrvatskoj Vijeća za konkurentnost.
2006. donesena je Strategija e-Poslovanja 2007-2010.
2007. započinju tzv. connectivity projekti,  nužna prilagodba poreznog i carinskog sustava i granične kontrole priključenju Hrvatke u EU (EMCS - kontrola trošarina, VIES - razmjena podataka o porezu na dodanu vrijednost, TARIC - prilagodba carinskog sustava...). Projekti se financiraju sredstvima EU, a domaća IT poduzeća prisutna su kao podliferanti.
2008. za novog državnog tajnika Središnjeg ureda za za e-Hrvatsku postavljen je Igor Lučić.
2010. IDC Adriatics izrađuje Analizu hrvatske ICT industrije 1999-2009, kao podlogu za pripremu strategije razvoja ICT industrije. Naručitelji su bili HGK, HUP i Središnji državni ured za e-Hrvatsku  
2010. započela je implementacija Oracle RETEK rješenja u Konzumu, po vrijednosti drugog najvećeg informatičkog projekta u Hrvatskoj koji je dovršen 2013.
2010. HT kupuje Combis, najvećeg domaćeg sistem integratora što predstavlja najveću akviziciju na domaćoj IT sceni. Time HT najavljuje svoj snažan prodor u IT industriju i započinje obiman investicijski ciklus s ciljem da postane pružatelj cloud-usluga (datacentar, Terastream, ComCloud,  Compuware-Dynatrace ...)
2011. započinje primjena HZZO-ovog e-Recepta. U tom rješenju Hrvatska se pozicionirala u sam europski vrh.  
2011. počeci javnog clouda. IT usluge iz oblaka počinju nuditi telekom operateri HT, VIPnet i Metronet.
2012. konsolidacija i modernizacije informatičke infrastrukture u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (CEZIH, sustav primarne zaštite, e-zdravstvo).
2012. Media-Soft Darija Šafarića pozicionira se kao jedan od tri najveća globalna vendora za CRM rješenja u farmaceutici.
2013. Državni ured za e-Hrvatsku ukida se kao samostalno tijelo i pripaja Ministarstvu uprave. Za pomoćnika ministra za e-Hrvatsku postavljen je Darko Parić-
2013. uvedena je fiskalizacija, online evidencija i kontrola izdavanja gotovinskih računa. Razvoj informacijskog rješenja kao i infrastrukturu pruža Apis IT.
2014. usvojen je Zakon o informacijskoj infrastrukturi, uvjet za realizaciju državnog privatnog oblaka, objedinjavanje baza i registara i ukidanje nabava koje se preklapaju.
2014. mobilna aplikacija PhotoMath, prvi svjetski kamera kalkulator postaje jedna od najpopularnijih APP Store aplikacija. Rješenje je razvio tim predvođen Damirom Sabolom.
2014.  MS Office 365 na tržištu. HT i VIPnet započinju  veliku promotivnu kampanju  nudeći ovu  cloud-aplikaciju. Ovo se može smatrati prekretnicom u pružaju IT usluga iz javnog oblaka u zemlji.
2014. pokrenut je središnji državni portal e-Građani za komunikaciju države i građana.