HUP-ICT udruga

U posljednje četiri godine postignut je veliki napredak

Promjena na čelu Udruge informatičke i komunikacijske djelatnosti pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca prilika je da se u razgovoru s dosadašnjim predsjednikom Adrianom Ježina osvrnemo na postignute rezultate Udruge i od njegova nasljednika Borisa Drile, saznamo planove za njen daljnji razvoj i djelovanje.

Adrian Ježina: Dok drugi oko nas trče mi hodamo - ali bar ne stojimo. Usput činimo i neke pogreške, ali u svakom slučaju idemo dalje. U protekle četiri godine postignut je veliki napredak.
O proteklom mandatu  ICT Udruge pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca razgovarali smo s dosadašnjim predsjednikom Adrianom Ježinom.

OpenInfoTrend: U kojem razdoblju djeluje Udruga informatičke i komunikacijske djelatnosti pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca i u kojim ste okolnostima preuzeli njeno vođenje?

Adrian Ježina: U petnaestak godina koliko postoji Udruga je preživljavala dobra i lošija razdoblja, imala je poduzetnih, ali i manje poduzetnih predsjednika, a na njen rad utjecalo je stanje u društvu i državni prioriteti. U trenutku kada sam preuzimao predsjedanje nije bila baš velika jagma za tim položajem, jer je Udruga na neki način bila zatvorena u uskom segmentu i nije bila dovoljno vidljiva. Zastupala je brojne članove, jer su bile uključene velike tvrtke s mnogo zaposlenika, ali uključenim poslodavcima nije bila glavni katalizator za postizanje njihovih ciljeva.
Ipak, u posljednje vrijeme uspio sam s najužim dijelom tima aktivirati ljude unutar Udruge da se više angažiraju i da budu glasniji prema državnoj upravi. U izbornim smo kampanjama organizirali okrugle stolove i uspjeli smo postaviti ICT kao jednu od bitnijih tema koja u Hrvatskoj ima svoje mjesto, o kojoj se razgovara i na neki način podiže svjesnost ICT-ja.


Kako biste ocijenili razliku u stanju ICT industrije na početku i na kraju svog mandata?

Potrebe za informatičkom i komunikacijskom tehnologijom u svijetu naglo rastu. Osvrenemo li se unatrag, prije dvadeset godina među deset svjetskih kompanija, najjačih po tržišnoj kapitalizaciji bile su sve neke druge industrije. A danas je tu jedna banka i jedna naftna kompanija dok ih je pet iz IT sektora. Svijet se sigurno promijenio, dodatna se vrijednost stvara u ICT-ju.  
U vrijeme recesije koja ja u Hrvatskoj trajala šest-sedam godina ICT je bila jedna od rijetkih industrija koja je rasla po broju zaposlenih, po dodatnoj vrijednosti, po izvozu... zapravo po svim relevantnim parametrima.

Koje ste si ciljeve postavili, a što ste ostvarili?

Cilj je bio pokrenuti val prepoznavanja i nastupa ICT-ja i na tom valu kanalizirati neke ključne poruke. Mislim da smo uspjeli  bitno podići saznanja o samoj industriji i utjecati na razvoj države u tom smislu. Tako da je ICT proglašen jednom od presudnih industrijskih vertikala koja horizontalno promiče sve druge vertikale. Država je organizirala ICT forume, počelo se pričati o digitalizaciji državne i javne uprave, na dnevni red je došlo puno novih tema.
Za neke je i prekasno no, bolje  ikad nego nikad. Činjenica da je neka tema na dnevnom redu ne znači i da je svi provode. No, ipak, neki su ljudi zaduženi da se time bave. Znači, ide se u nekom pravom smjeru. Iako, mi hodamo dok drugi oko nas trče, ali bar ne stojimo. Usput činimo i neke pogreške, ali u svakom slučaju idemo dalje i u te tri-četiri godine postignut je veliki napredak.

Već je svima jasno, da u Hrvatskoj nema reforme - bilo javne uprave, lokalne samouprave, školstva, zemljišnih knjiga, mirovinskog, zdravstvenog i svakog drugog sustava - bez transformacije tržišnog gospodarstva i primjene ICT-ja.

Kako ste organizirali rad Udruge - područja, zadaci, ostvarenja?

Fokusirali smo se na pet-šest ključnih smjerova, napravili smo neka istraživanja i počeli raditi u grupama gdje su bili ljudi sličnih interesa i većeg znanja o pojedinoj tematici. Tako se uključilo mnogo novih ljudi, izradili smo više dokumenata, bilo je kvalitetnih rasprava, pokrenuli smo neke stvari u državi i udvostručili broj članova, a u radnim skupinama brojke su se od pet-šest povećale na pedesetak ljudi.  
Dakako, sve se moglo i bolje, uvijek postoji nešto što još treba napraviti.
Na tržištu postoje svakakvi odnosi  partnerstva i prijateljstva, ima zdrave i nezdrave konkurentnosti. Svojim uspjehom smatram da sam uspio sve to pomiriti u cilju većeg zajedničkog interesa i kroz to se uvijek nalazilo dovoljno zajedničkih tema na kojima treba raditi. Iako su se, naravno, tvrtke u svom tržišnom okruženju nastavile boriti za svoje interese, jedni protiv drugih.
Uspjeli smo se izdignuti iznad tog interesa da se stvori dodatna vrijednost i za društvo i za ICT industriju i za te poslodavce. Imamo jedan skup domaćih i stranih tvrtki, reprezentativni skup kvalificiranih ljudi na visokim položajima u tvrtkama s desecima tisuća zaposlenih koji predstavljaju izvršni odbor. Mislim da je Udruga relevantna institucija sama po sebi, a  Hrvatska udruga poslodavaca unutar koje djelujemo je strateški partner Vladi.
Postoje i druge udruge s kojima u početku nije bilo nikakve suradnje no pokušali smo ih pridobiti oko zajedničkih tema. Kad gledamo cjelovito ICT tržište mislim da smo mi najviše pridonijeli svemu tome i bili najznačajniji. Neke druge udruge su u pojedinim segmentima bile više zastupljenije, ali kad se pogleda cijela slika mi smo stvarno dali najveći doprinos. Onda su se te radne skupine, ljudi zajedničkih interesa na bazi tema i HUP-ovih platformi udruživali,  komentirali zakone i uredbe, davali prijedloge, odlazili na sastanke, guralo se pojedine teme koje bi onda predsjednik izvršnog odbora HUP-a u nekim trenucima naravno podržao.

Dok drugi oko nas trče mi hodamo - ali bar ne stojimo. Usput činimo i neke pogreške, ali u svakom slučaju idemo dalje. U protekle četiri godine postignut je veliki napredak.

Kako biste ocijenili razvoj zanimanja i saznanja vodećih političkih snaga u zemlji o značaju ICT-ja za budućnost Hrvatske?

Hrvatsku čekaju brojne reforme koje nikako da krenu. Počne se polovično, ne u potpunom opsegu što se  na neki način prenosi i na ICT. Imamo jedinstvene primjere gdje smo vrhunski u svijetu,  a ima i onih gdje smo na začelju. Pokažemo da znamo, ali rješavamo to stihijski pa nema cjelovitog sustava ni krajnjeg rješenja.
Postoje ljudi koji žele promjene i ljudi koji se opiru promjenama. A opet, postoje i ljudi koji su spremni i shvaćaju nužnost primjene ICT-ja, ali nisu odlučni povući neke radikalnije poteze da bi se to implementiralo. No, sada je već svima jasno, barem na deklarativnoj razini, da u Hrvatskoj jednostavno nema reforme - bilo javne uprave, lokalne samouprave, školstva, zemljišnih knjiga, mirovinskog, zdravstvenog i svakog drugog sustava - bez transformacije tržišnog gospodarstva i primjene ICT-ja.

Brzi širokopojasni internet osnova je za uspješnu digitalizaciju, brine li Udruga i o tome?

S jedne strane smo opet vrlo dobri, s jedne strane smo na začelju. Po kvaliteti naših mobilnih mreža, mi smo u Europi ako ne i šire - pri vrhu.  Jasno je da će 5G sigurno doći malo kasnije, zasad  jednostavno nema dovoljno komercijalnog interesa i novca. Napravit ćemo to među prvima u svijetu, ali dok se to nacionalno rasprostrani trebat će malo vremena.  
A što se tiče mreža 4G i 4G plus rekao bih da je stanje izvrsno. I kapacitativno i po brzinama i s pokrivenošću. Dakako, ima tu još nekih rupa, ali ja puno putujem svijetom i svjedok sam da je kvaliteta poziva i brzina interneta u Hrvatskoj vrlo često puno bolja nego negdje drugdje - mislim da smo tu stvarno dobri.
Kvaliteta fiksnog interneta se razvija velikim ulaganjima i konkurencijom a u komercijslno interesantnim sredinama su alternativni operateri i kabelski operateri izgradili svoju vlastitu infrastrukturu i podigli prosječne brzine. Brzine sada možda nisu svugdje kao na europskom zapadu, ali su blizu i mreže dozvoljavaju znatnija povećanja. Pitanje je samo daljnjeg razvoja tržišta i mislim da je kod nas već barem pola milijuna domaćinstava povezano na mreže nove generacije i tu u urbanim sredinama nema razloga za zabrinutost.
Što se tiče ruralnih dijelova konačno se počelo raditi, doduše tek na planovima, sve se počelo micati, ali s barem tri-četiri godine zakašnjenja. Tu ozbiljno kasnimo i jedina smo EU država koja nije povukla ni eura poticaja za tu svrhu. Riječ je o barem 700 tisuća domaćinstava u ruralnim predjelima i na otocima gdje je sve to teže napraviti negoli u gradovima, nema komercijalnog interesa te je nužno ići preko fondova..
Sad smo u situaciji da možemo iz Europske unije povući sva sredstva, no ako želimo izvršiti digitalnu agendu moraju se uključiti svi od države, lokalne zajednice, i privatnih kompanija jer je to veliki zahvat.
Postavlja se pitanje kad bi se sve krenulo sad i graditi postoji li uopće  dovoljno resursa u radnoj snazi da se to sve i izgradi u iduće 4 godine. S obzirom na trenutno stanje što se pak tiče digitalne agente 2020. s prosječnim brzinama bio bih sretan da ozbiljnu infrastruktutu fiksnih mreža ima umjesto jedne trećine dvije trećine Hrvatske.

Kraj Vašeg mandata donekle se poklapa s napuštanjem radnog mjesta direktora u  upravi VIPneta. Kakvi su izazovi Vašeg novog radnog mjesta i poslovni planovi za budućnost?

Počeo sam s DCM-om kao tehnički direktor regije, bio sam dugogodišnji predsjednik uprave B.neta, da bih nakon različitih spajanja postao član uprave Vipneta te po godinu dana člna uprave Mtela u Bugarskoj i One.vipa u Makedoniji također velikih konvergenthing telekom operatera u vlasništvu Telekom Austrija grupe. Na svojoj posljendoj poziciji CTIO upravljao sam s tisuću ljudi i preko 100 milijuna eura godišnjih  investiticija u dvije države, ali na neki način osjetio sam da je poslije 15 godina dobro zatvoriti jednu priču te možda vrijeme da krenem u nove izazove.
Vrijeme će pokazati hoće li biti više ili manje uspješni od dosadašnjih. Iako i u komunikacijama ima informatičke tehnologije, na novom poslu kao CEO za Hrvatsku i Adriatic regiju, to je samo IT u kompaniji Siemens Convergence Creators d.o.o. Tu nema investicija, ovdje je čista investicija kapital ljudskog znanja koji je bitan i u telekomu, ali ovdje je jedini. Zvali su me i odlučio sam prihvatiti taj izazov. To je zanimljiva kompanija i mislim da ima dosta velike mogućnosti. Dobio sam odgovornost za regiju, možda će se to proširiti na Grčku i Tursku. Za mene je izazov, jer je nešto novo i drukčije pa se automatski otvaraju i neki drugi motivi. Tvrtka je u vlasništvu Siemensa, ali komunicira izravno s  centralom i nema veze sa Siemensom Hrvatska.

---

Višegodišnja suradnja na zadacima Udruge: Adrijan Ježina, treći slijeva i Boris Drilo, sasvim desno, sa suradnicima.

Boris Drilo: ICT nije u javnosti dovoljno shvaćen i to je nešto što u sljedećem razdoblju želim promijeniti. Želimo iskoračiti prema drugim prioritetnim tematskim područjima, razgovarati i definirati aktivnosti i planove na temu digitalizacije.
O nastupajućem mandatu  u ICT udruzi pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca razgovarali smo s novoizabranim predsjednikom Borisom Drilo.

OpenInfoTrend: Jeste li zadovoljni rezultatima dosadašnjeg rada Udruge.  U prošlom mandatu bili ste član izvršnog odbora, osigurava li to kontinuitet djelovanja ili nove okolnosti traže nov pristup?

Boris Drilo: Mislim da su rezultati bili vrlo dobri. Najvažnije je da je Udruga postala relevantnija zbog aktivnosti koje je provodila, a time se proširila i baza članova. Udruga je jaka onoliko koliko je jak angažman članica i koliko su jaki ljudi koje poduzeća pošalju da ih zastupaju u udruzi.
Osim toga dobro smo oformili radne skupine koje su se bavile pojedinim tematskim područjima za koje smo definirali da su ključna -  radne skupine za komunikacijske tehnologije, za digitalnu ekonomiju pa radna skupina za otvorene podatke, za javnu upravu te za obrazovanje i izobrazbu.
Ideja i namjera oko digitalizacije industrije jedan je iskorak ICT-ja putem Udruge prema drugim industrijama. Ta interakcija ICT sektora i drugih industrijskih grana je suština digitalizacijske priče koja je aktualna u Europi, a posebice Njemačkoj. ICT nije samo još jedna industrijska grana, to je krucijalna industrija za razvoj svih ostalih.                                                                                                                 ICT nije u javnosti dovoljno shvaćen i to je nešto što u sljedećem razdoblju želim promijeniti. Želimo iskoračiti prema drugim prioritetnim tematskim područjima, razgovarati i definirati aktivnosti i planove na temu digitalizacije.
Pojasniti što za svako drugo tematsko područje - sigurnost, poljoprivredu, promet, energetiku itd. znači ta industrija 4.0, što zapravo znači digitalizacija i gdje je tu područje suradnje s ICT sektorom. Da se tu počnu javljati projekti, inicijative i ideje vezane uz digitalizaciju  koje će onda na kraju priče rezultirati povećanom konkurentnošću svakog od tih pojedinih tematskih područja.

Jeste li zadovoljni kompetencijom i odnosom sadašnje vlade prema znanosti i tehnološkom razvoju kao važnom pokretaču hrvatskog oporavka?

Važno je da politika shvati da u svojim i savjetodavnim strukturama moraju imati ljude koji razumiju značenje tehnološkog razvoja. Na najvišoj razini treba postojati saznanje da je to jedna nova tema koju možda nije najlakše shvatiti, ali da je nužno pronaći osobe koje bi mogle to znanje politički uobličiti.
Sjetimo se da još devedesetih godina u vladajućim strukturama nismo imali nikoga tko je bio tehnološki obrazovan. Dugo niste imali s kim o tome razgovarati, ali sada ima naznaka da se to počinje mijenjati, što je dobro.

Ako je tako, zašto i nadalje, primjerice, ne rješavamo probleme  pomanjkanja informatičkih kadrova. Tko je zakazao - država, sustav visokog obrazovanja ili stanje koje potiče mladi naraštaj da odabire studije za koje više ne postoje radna mjesta odnosno da se što duže zadrži studentski status koji oslobađa od radnih obveza i odgovornosti. A to cijelu naciju višestruko opterećuje.

Činjenica je da ne bi trebalo tolerirati dugovječno i neuspješno studiranje. Međutim tu postoje tri uzroka koji počinju nekako s vrha. Koliko god mi pričali dosad nitko od odgovornih nigdje nije rekao da je ICT jedno od sudbonosnih područja za razvoj Hrvatske.
Od ljudi iz Vlade pa i same predsjednice čut ćete neke naznake u tom smislu, ali još se nigdje nije iskristaliziralo da je ICT digitalizacija ključno područje za iskorak Hrvatske u društvo razvijenih.
Iako se donose neke pozitivne odluke i povećava se dinamika unutar ICT-ja, to još nije svima jasno i ne doživljava se kao državno opredjeljenje.  Pa, iako je očigledno da su u ICT području radna mjesta sigurnija i plaće veće, to nije dovoljno da bi se povećao broj ljudi koji bi se time željeli baviti. Ljude treba uvjeriti da ti studiji nisu nikakav bauk.
Da shvate - gle, pa to je zanimljivo, ima perspektivu, razumijem o čemu se radi, idem u tom smjeru, upisat ću neku matematičku školu ili ću nakon gimnazije upisati neki tehnički ili informatički fakultet, radit ću u zanimljivim područjima neke zanimljive stvari od kojih ću moći vrlo lijepo živjeti.

Prema DESI indeksu sad se krećemo jednakom brzinom kao Europa, problem je što se nismo kretali prije.

Mislite li da možete stvoriti i održati otvorene komunikacijske kanale i osigurati Udruzi partnerski odnos s državnom upravom, kad se odlučuje o ICT-ju i povezanim problemima kao što su gospodarska diplomacija, pomanjkanje kadrova, neodgovarajuće obrazovanje i tako dalje?

Naša je želja raditi s ostalim sudionicima i jako nam je važno da u tome imamo razumijevanje i zajednički pogled s Vladom, jer želimo ostvariti neku pozitivnu interferenciju s tri do četiri instance koje su izuzetno bitne. To su u prvom redu, ali svi jednako važni -  Središnji državni ured za digitalno društvo, Uprava za e-Hrvatsku u okviru Ministarstva uprave, Ministarstvo prometa pomorstva, infrastrukture i ipak bih istaknuo, s Ministarstvom gospodarstva.
Ja naime smatram da je Ministarstvo gospodarstva ključno za sve to. Trebalo bi biti, jer mi želimo prije svega primjenu tehnologije u gospodarstvu. Središnji državni ured za digitalno društvo ima za cilj promociju digitalizacije društvenih benefita i slično.
Međutim realni život odvija se u gospodarstvu. I ako tu profunkcioniramo i ako je to zaista ekonomski održivo onda ćemo napredovati. Usvojimo li bilo koji model koji nije ekonomski održiv i nije povezan s javnim sektorom on će neupitno propasti.
Evo, to je zapravo neki pogled na smjer u kojemu bismo se trebali kretati. Nastojimo maksimalno pomoći državi da se ubrza konzumacija sredstava dostupnih preko EU fondova za domaće ICT projekte. Iz perspektive industrije vidimo dva prioriteta. Prvo, da ICT industrija dobije veći zamah na bazi iz sredstava koje treba otkočiti što prije i s druge strane da na bazi tog zamaha krene prema drugim industrijskim granama. To je nekakva prioritetna hijerarhija.
Kako bi se ostvarili ti  ICT projekti na razini države mi nudimo i stručnu pomoć ako je to prihvatljivo od javnog sektora i javne uprave, pomoć koja bi bila nepristrana, jer očito je svugdje problem s kvalitetnim kadrovima i kapacitetima.

Sad dolazimo do problema pomanjkanja stručnih informacijskih kadrova. Tko je zadužen, a tko je kriv za takvo stanje?

I javni i privatni sektor kod nas ima problema naći dobre ljude. Znači, potreba za ICT stručnjacima i kvalitetnim kadrovima je puno veća negoli ponuda.
S obzirom na to da je javni sektor općenito nekonkurentniji po pitanju pružanja nekih uvjeta za mlade stručnjake, oni imaju još veći problem s kvalitetnim kadrovima i kapacitetima da pripreme i odrade sve što razvoj od njih traži. Odatle i spomenuta naša volja da pomognemo državi u gradnji tih kapaciteta, jer bez njih se neće ostvariti nužni projekti.
Kadrovi koje nam isporučuje visoko školstvo, prema našem iskustvu ovdje u T-Comu,  mogu se uključiti u radne procese tek oko šest mjeseci nakon zapošljavanja. Neki i ranije, jer mnogi studenti počinju raditi već na drugoj godini studija.
Stoga, kada su vam potrebni novi kadrovi ne tražite ih na tržištu rada već birate među onima koje poznajete iz prakse. To u području ICT-ja ne doživljavam kao veliki problem kakav je možda u nekim drugim granama koje bi također trebale napraviti iskorak  prema digitalizaciji i načinu razmišljanja kako funkcionira ili kako će uskoro funkcionirati novi svijet.

Na vrata nam kuca i robotizacija...

Ali ne u bližoj budućnosti. Tu moramo biti realni. Robotizacija i generalna industrijska automatizacija su područja na kojima će se ICT industrija preklapati s ostalim gospodarskim subjektima. Zasad se to ne događa, a upravo je u tome suština digitalizacije.
ICT industrija mora svakoj industrijskoj grani dati odgovore na pitanja što je to digitalizacija i robotizacija i gdje će ih sustići za pet ili deset godina. Ali do toga trebamo doći zajedno. Nije na ICT sektoru da sam daje jednoznačne upute već da u suradnji s ostalim industrijama pronalazi prave odgovore.                                                                    
Mislim da se neke stvari po pitanju industrije 4.0 i digitalizacije mogu pokrenuti vrlo brzo. Treba krenuti od onoga što već imamo. U svakom od navedenih tematskih područja imamo nekakve perjanice hrvatskog gospodarstva. Imamo jednu, dvije dao Bog tri kompanije koje su u stanju naći odgovor na pitanje što znači industrija 4.0, robotizacija, treba ih pritisnuti, zahtijevati, raditi da se naprave određeni akcijski planovi i to će se početi dešavati. Ako oni kažu ok, hoćemo ta rješenja, zaposlit će neke ljude da to naprave, investirat će nešto u te projekte i stvari će se pokrenuti.
Ja mislim da će to pokrenuti Ministarstvo gospodarstva, prije ili kasnije.

Jedan od glavnih uvjeta digitalizacije je razvoj brzog i superbrzog širokopojasnog pristupa internetu do krajnjeg korisnika. Po svim pokazateljima na tom je području Hrvatska u Europi na posljednjem mjestu, a tone i dalje. S obzirom na to da je Hrvatski telekom kao vlasnik infrastrukture bio najodgovorniji za njen razvoj, možemo li od Vas dobiti objašnjenje zašto je tome tako?

Pa, gledajte, u posljednje tri godine smo dosta investirali, problem je što se ranije nije investiralo. U posljednje tri godine udvostručili smo broj optičkih priključaka, sada ih imamo oko dvjesto tisuća i taj se broj neprekidno povećava.
Prema DESI indeksu sad se krećemo jednakom brzinom kao Europa, problem je što se nismo kretali prije. U startu  smo izgubili nekih pet do deset godina i sad se trebamo kretati dvostruko brže. U posljednje tri godine Hrvatski je telekom mnogo investirao, pokriveno je više od 50 % Hrvatske. To se vidi i po korisničkim brzinama, Hrvatska je 2016. u odnosu na 2015. godinu imala najveći skok u Europi.
Stvari se kreću, ali trebaju se kretati još brže. No, postoje i zapreke. Jedno su administrativni procesi za građenje optičke mreže koji traju predugo. Od trenutka kad krenete u projekt do početka građenja gubite šest do osam mjeseci. Potrebna je građevinska dozvola, suglasnosti infrastrukturnih kuća, dozvole lokalne samouprave, dozvole od HEP-a itd.
Drugi je problem što privatni investitori plaćaju jedan neuobičajeno visok  namet koji se zove pravo puta. Znači plaćanje prava za polaganje infrastrukture, no to moraju plaćati samo privatne tvrtke, ali ne i HEP, Vodovod... pa čak ni Odašiljači i veze.
Posljedica je da HT godišnje za te pristojbe daje isto toliko koliko investira u izgradnju fiksne mreže. To vam je jedan neodrživi fiskalni namet koji je dramatično visok u usporedbi sa zemljama koje se brže razvijaju i gdje se naknada za pravo puta ne plaća. Ne postoji! Nula! U Njemačkoj se telekomunikacije smatraju strateškom infrastrukturom i nema naknade za bilo kakve investicije. Želimo li smanjiti zaostajanje za razvijenima na tome trebamo raditi svi zajedno i Vlada i HT i ostali operateri.
Javnost nije svjesna tih činjenica. I kad kažem da je u posljednje tri godine napravljeno puno više negoli u ranijih deset, to ipak nije dovoljno. Potrebno je više, a za to treba zadovoljiti tri uvjeta: prvi je smanjiti te naknade i usmjeriti ih u izgradnju. Automatski bismo imali  dvostruko veću dinamiku izgrađene mreže priključaka i slično, a sad ta sredstva odu tko zna kud.
Druga je pretpostavka  pojednostavljivanje uvjeta gradnje da se primjerice polaganje svjetlovodnog kabela tretira kao jednostavna građevina da se ubrza postupak, da se sagrade ti vrlo pametni mikroroboti i treće da se u izgradnji mreže ostvari partnerstvo države i privatnog sektora.

Proteklih se godina situacija znatno promijenila i tehnološki i gospodarski i politički. Pa, otkrijte nam osnovne ciljeve koje želite ostvariti u svom mandatu. Zahtijevaju li nove okolnosti reorganizaciju Udruge i jačanje Vaše ekipe u HUP-u, možda angažiranje ljudi drugih kvalifikacija?

Da, sada smo na izbornoj skupštini dobili jak izvršni odbor, bit će novih lica. Planiramo jednu promjenu, uvođenje savjeta Udruge gdje bismo angažirali neke eminentne i iskusnije ljude iz ICT-ja koji bi pomogli užem vodstvu udruge da se ciljevi još izbruse i da se bolje realiziraju.
Govorim o Gordani Kovačević, Anti Mandiću, Slavku Vidoviću, Ivici Mudriniću... znači nekoliko ljudi koji nam mogu pomoći da stvari brže krenu naprijed.

Poslovna karijera predsjednika ICT udruge

Boris Drilo diplomirao je na Fakultetu elektronike i računarstva u Zagrebu i  proveo  godinu dana kao znanstveni suradnik. Nakon toga zaposlio se u  kompaniji Ericsson Nikola Tesla i tamo proveo dvanaest godina, od inženjerske do direktorske pozicije, radeći na planiranju i optimizaciji najprije  radiomreža. Bio je to početak mobilnog prijenosa podataka, GPRS tehnologije (protokol bežičnog prijenosa podataka) i slično, bavio se ukupnim planiranjem mreže, vodio je neke projekte za Ericsson i internacionalno za srednju Europu.  Posljednja pozicija u Ericssonu Nikoli Tesli bila mu je direktor IT-ja i  direktor ICT-ja za industriju i društvo.
U tom razdoblju dvanaestak godina bavio se i telekomunikacijama i IT-jem, dakle svim aspektima ICT-ja kao nekakvom zaokruženom cjelinom od planiranja i razvoja do prodaje kako za hrvatsko tako i za vanjska tržišta.
U Hrvatskom telekomu je od 2012. najprije kao direktor strategije i razvoja poslovanja, a zatim i član uprave za tehniku. Tu je dužnost obavljao nešto više od dvije godine, nakon toga je vršitelj dužnosti, dok je početkom ove godine i službeno postao član uprave HT-a.