Privatni Oblak – za koga, kada i zašto?

Dok je pojam javnog oblaka već toliko ušao u upotrebu da se prilično dobro zna što isti treba osigurati, pojam privatnog oblaka je često mnogo zagonetniji i nije do kraja jasno što on zapravo jest i koje karakteristike računalni sustav mora zadovoljiti da bi se zvao privatnim oblakom?
Autor: Mate Strgačić

Privatni Oblak vezujemo uz skalabilnost. Pod ovim pojmom podrazumijevamo mogućnost našeg podatkovnog centra (privatnog oblaka) da svoj kapacitet poveća (scale out) proporcionalno potrebama za dodatnim kapacitetom te da dodatne resurse oslobodi (scale in) kada za njima više ne bude potrebe. Vrlo često ovakve modifikacije u pogledu povećanja ili smanjenja kapaciteta rade sami korisnici i one se izvršavaju dinamički i u veoma kratkom vremenskom periodu. To nas dovodi do druge karakteristike oblaka - dostupnosti (eng. Accessibility). Ova karakteristika definira sučelja kroz koja krajnji korisnici u svakom trenutku mogu izvršiti modifikacije u smislu povećanja ili smanjenja računalnih kapaciteta i to bez da moraju kontaktirati neku treću stranu (self service). U idealnom slučaju, korisnik nikada ne bi trebao biti svjestan količine računalnih resursa (radne memorije, CPU ciklusa, prostora za pohranu…) koje ima na raspolaganju. Jasno da oni nisu beskonačni i da u konačnici ovise o financijskim mogućnostima vlasnika privatnog oblaka, a upravo elastičnost kao treća karakteristika oblaka (eng. Elasticity) zahtjeva da korisnik nema osjećaj da su ti resursi ograničeni. Ukoliko se resursima privatnog oblaka koristi samo naša tvrtka, naplativost po potrošenim resursima nije naročito važna, no ukoliko se resursima služi veći broj različitih korisnika (eng. Multi tenancy) kojima želimo naplatiti korištenje iznajmljenih resursa, tada će neki model kroz koji možemo mjeriti potrošnju tih resursa biti imperativ.

Dali odabrati neku od mnogih „javnooblačnih“ platformi ili graditi vlastiti oblak? Na krajnju će odluku utjecati cijeli niz tvrtkinih zahtjeva prvenstveno u pogledu performansi i cijene, a mnoge će tvrtke u obzir morati uzeti i zakonske propise koji im često zabranjuju da privatne dokumente čuvaju u javnim oblacima čiji se podatkovni centri u većini slučajeva nalaze van državnih granica. Privatni oblak je najčešće izbor vertikalno organiziranih tvrtki iz zdravstvenog i financijskog sektora te različitih državnih agencija jer je ovakvim tvrtkama sigurnost na prvom mjestu i nikakva količina rizika vezanog za podatke nije im prihvatljiva. Glavni nedostatak privatnog oblaka u odnosu na onaj javni je njegova cijena. Prelazak sa tradicionalnog podatkovnog centra (bilo da je riječ o greenfield investiciji ili je podatkovni centar već umjereno virtualiziran) na varijantu privatnog oblaka ni u kom slučaju nije trivijalna i jeftina zadaća. Prije investicije bi trebali biti svjesni činjenice da ćemo se u izgradnji privatnog oblaka morati koristiti proizvodima većeg broja različitih proizvođača te da ćemo rijetko imati dovoljnu količinu informatičkog znanja in house, već ćemo se morati obratiti i vanjskim specijaliziranim tvrtkama iz ovog područja.

Ako im je na prvom mjestu puka ušteda, tvrtke bi definitivno trebale tražiti alternativna rješenja te se odmaknuti od ideje privatnog oblaka. Dinamička skalabilnost, agilnost u dodavanju i oduzimanju računalnih resursa te zadržavanje svog digitalnog materijala lokalno su osnovne prednosti investicije u privatni oblak i najčešći razlozi zbog kojih se tvrtke odlučuju za takvu investiciju.

Cijeli članak pročitajte u novom broju koji uskoro dolazi Open InfoTrend 198
4.2.2015.